Živimo
u nekom svom smislu i smatramo ga idealnim, dan, dva, tri ,možda i cijeli
mjesec, a onda sve krene naopačke i pitamo se:“A što sam onda to radila/radio
prošlih 30 dana?“ Zaključak je vjerojatno ništa jer da jesam ovoga sada ne bi
bilo.
Ponovno
ispočetka mijenjamo načine ponašanja kako bi opet dobili ono idealno stanje.
Promišljajući
, shvatimo kako smo se u stvari previše uljuljkali u svojoj udobnosti koja
postaje s vremenom pretijesna. Čak ne možemo uhvatiti dovoljno zraka jer ga ima
sve manje i manje. Strah i želja za bjegom kulminira do trenutka kojeg zovemo,
raspad sistema. Izlazak iz sistema kojeg smo sami stvorili velika je ,ali teška
odluka. Prožeta strahom i nemirom vidim da je izlazak
jedina mogućnost za promjenom. Kuda nas to vodi ,u novi balon?
I
u novom balonu opet ćemo rasti do određene mjere i on će puknuti. To nije
mjesto koje nas štiti od oluje i vjetrova. To je samo trenutna pozicija koja
nas uči kako s prve pozicije doći na drugu i tako redom. Okviri su postali
preskučeni da bi ostali cijeli. Prije nego se sve raspadne potražimo vrata i
krenimo kao ljudi u drugi prostor veći i prostraniji. Svaki sljedeći prostor je
veći od predhodnog. U svakom sljedećem i mi smo veći. Nitko od nas ne želi
nestati zaboravljen u starim okvirima. Svi imamo istinsku potrebu rasta,
razvoja , promjena. Promjene nas čine zamječenima. To ste vjerojatno iskusili.
Odličan je to osjećaj i pun nove motivacije.
Zar, ovo nije ta
lakoća postojanja?
Rast
je vrlo brz i odvija se u sve kraćem i kraćem vremenu. Promjene su toliko brze
da ljudi imaju ogromnu potrebu pobjeći negdje i zavući se u neku tišinu i
osamu.
Smatram
da je nekada tih rupa, tihih mjesta, divljina gdje nema nikoga bilo mnogo više
nego danas. Ma naravno da ih i danas ima,ali ljudi sve manje i manje misle na njih.
Doživjeti ga kroz godišnji odmor i nije neko rješenje. On može biti prepun
ljudi s kojima se želimo i ne želimo družiti. Bučan do te mjere da izgubimo ono
najvažnije, dodir sa sobom. A to je trenutak prepuštanja ,ničemu ili svemu.
Kad
bi poslodavci izmislili jednu pećinu, plažu ili šumu u koju možemo pobjeći kad
god osjetimo potrebu više ne bismo iskakali iz šina tijekom radnog tjedna.
To bi možda bila
lakoća postojanja!
Zašto
uopće sve mora biti teško? Gdje su ti križevi koje kažu da nosimo?
Zašto
život konzumiramo tako halapljivo bez trenutaka uživanja u njegovim okusima.
Zašto uzimamo sve tako zdravo za gotovo? Ne znam.
Kad
bi živjeli trenutak za trenutkom ne bismo se vraćali unazad jer smo nešto
zaboravili ili želimo pogrešku ispraviti.
Ne
bismo uzimali nepromišljeno ono što je u ponudi. Pomno biranje bez napetosti od
vremena koje će ionako proći pružit će nam dobar unutarnji osjećaj. Veselit
ćemo se novim i novijim situacijama.
Stvarat
ćemo ih. Postat ćemo njihovi kreatori. Nitko nam ne može garantirati da ćemo
vječito biti prvi i najbolji u starim, naučenim obrascima ,ali nam može
garantirati da imamo apsolutnu šansu biti prvi i najbolji u novim
potezima,izazovima,situacijama i resursima. Tu se rađa naša inovativnost.
Jednostavnim
dozvoljavanjem sebi da rastemo svojim tempom, nekada brže, a nekada sporije, dozvoljavam
isto i drugima.
Uživajmo u lakoći
postojanja!
Gdje
vi pronalazite svoju životnu lakoću postojanja?
Svatko
će dati različite odgovore i u tome je ljepota. Kad bismo stavili sve odgovore
na zajednički papir dobili bismo odgovore na sve situacije i napravili jedan
novi priručnik koji bi se zvao „Lako je biti postojan
s lakoćom postojanja“
Osvijestite
glagol postojati. On znači nešto dugoročno. Nakon duljeg perioda slijede oni
pravi rezultati. Velike stvari se ne događaju u kratkom periodu. Ne želite
valjda zabljesnuti samo na trenutak. Neka vaša postojanost bude dugoročna.
Budite svjetionik na otvorenom moru. Pokažite svoju poziciju ,a pri tom
olakšajte drugima smjer kretanja.
Nema komentara:
Objavi komentar