Remetinečki gaj - Ovih dana smo posjetili članicu Udrugu Dodir - Udrugu gluhoslijepih osoba Grada Zagreba koja se nalazi u Remetinečkom gaju, na broju 14, u prostoru Doma zdravlja Remetinec.
Posjetili smo ovu Udrugu, kako bi se što bolje upoznali sa članovima i njihovom radom, te kako bi približili rad ove vrlo uspješne udruge široj javnosti našeg novog Zagreba.
Posjetili smo ovu Udrugu, kako bi se što bolje upoznali sa članovima i njihovom radom, te kako bi približili rad ove vrlo uspješne udruge široj javnosti našeg novog Zagreba.
Moramo piznati kako su nas članovi ove udruge iznimno srdačno primili, počastili ukusnim čajem, gdje su se onako usput pohvalili - kako su vični kuhanju i kako su nedugo prije održali međusobno natjecanje u kuhanju jednostavnih jela, gdje na kraju - nije bio važan pobjednik, već zajednička degustacija i uživanje u ukusnim spravljenim delicijama.
 |
| Marija Ibriks, predsjednica Udruge Dorir, Remetinečki gaj |
- Iza nas je 10. godina uspješnog i vrijednog rada. Do ovoga jubileja i svih ostvarenih kvalitetnih rezultata smo došlo upornim i strpljivim radom svih nas. Naime, kroz svo to vrijeme trudili smo se učiniti što više za sve naše članove, no moramo priznati, kako pred nama i u budućem radu stoji još mnogo izazova.
- Možete li nam reći koga sve okuplja vaša Udruga?
- Okupljamo gluho slijepe osobe. No, velika je pojedinačna razlika gluhoslijepih osoba. Od gluho slijepih, koji ne vide ništa i ne čuju ništa. Naime moramo dvoručno ili abaecedom na dlanu prevoditi ili kao ja koja sam nagluha i slabovideća. Protiv koliko god mogu na očitavanju, ali isto koristim uglavnom ruke. A oni koji su nagluhi, a bolje vide, oni koriste govor ili očitavanje. Oni koji su baš gluhi, oni trebaju imati prevoditelja, pratnju, ne mogu sve sami.
- Kako ste zadovoljni ovim prostorom u kojem djeluje vaša Udruga ? Kakvi su uvjeti?
- O ovom smo prostoru koji sada koristimo zadovoljni. Ovdje održavamo raznolike radionice, likovne keramičke i sl.. Zadovoljni smo, no nama zaista nedostaje mnogo više edukacije... Svi želimo više. Naime, nedostaje nam dovoljan broj prevoditelja, pratnje...
- Iz vaših riječi se da naslutiti, kako u nekim važnim segmentima života vaših članova izostaje svekolika ili bar veća podrška države.
- Ukupno stanje, nije toliko loše, no ipak je to sve premalo, jer gluhoslijepe osobe imaju zaista opravdanu potrebu da "non/stop" imaju prevoditelje i pratnju, kako bi mogle objasniti što se događa oko nas. Zato, ta osoba koja prevodi ne može biti uz nas 24. sata. Te se osobe moraju mijenjati, stoga gluhonjema osoba nije zadovoljan što se prevoditelj mora mijenjati... Premalo imamo prevoditelja, koji bi uspješno mogli pratiti sve naše potrebe.
- Neke smo aktivnosti već spomenuli, radionice itd... No ima li još nekakvih aktivnosti?
- O da, održavamo jogu. To ja nama najveća radost. To je nama potreba da se mi razgibamo. Naime, gluhoslijepa osoba sjedeći sama je potištena, osamljen, napušten... Joga, te cijelog "razbudi", tijelo... Održavamo i radionicu glume, koju održavamo jedanputa na godinu, nakon čega nastupamo u mnogim društvenim prostorima, kazalištima.... To isto također budi interes svih naših članova.
- Kakva je suradnja sa srodnim udrugama ?
- Mi se družimo sa ostalim sličnim udrugama, iako moram priznati, kako to ne činimo često. Obično to planiramo otprilike svaka tri do četiri mjeseca. Tada se družimo sa slijepima, nakon toga sa gluhima. No, mi kao članovi volimo više , međusobno druženje i sigurnost zbog naše specifičnosti, stoga baš nismo skloni putovanjima.
- Za kraj ovog našeg kratkog razgovora, htjeli bi vam zahvaliti na susretljivosti uz obećanje kako ćemo se ponovno susresti i popratiti vaš rad, odnosno rad vaše Udruge.
- U svoje osobno ime i ime svih članova zahvaljujem na vašem dolasku i radujem se skorom ponovnom susretu. Za kraj bih htjela ponovno istaknuti kako nam zaista treba pratnja i prevoditelji. Pozivam također sve zainteresirane, da nam dođu pomagati, kako bi nam olakšali život. Vi ljudi bez hendikepa ste svakodnevno u mogućnosti konzumirati raznolike informacije, što bi željeni i mi, jer smo na ovaj način jako zakinuti . Naime velika je želje nas, da nam se svakodnevno prevede televizija, novine i sl. kako bi i mi bili u prilici saznati što više informacija a samim time mogli oplemeniti i u ljepšati svoj život.
 |
| Ivan Vrućina, gluhoslijepa osoba, član Udruge Dodir - ispred svog rada. |
- Počeo sam se baviti kiparstvom , tamo negdje '90tih godina, prošlog stoljeća. Sigurno sam to intenzivno radio nekakvih desetak godina. Sada se upuštam u kiparstvo tek povremeno.
Negdje oko 2003 godine započeo sam se baviti slikanjem i slikao sam radove na platnu sve do 2010. godine. To je bio jedan period dok sam do 2014 godine slikao manje slike. Prije sam bio usmjeren na velika platna, no nakon toga sam započeo slikati manja platna.
Također sam radio sa tehnikom drveta za božićne ukrase. Radili smo različite ukrase i za druge svečane prilike. Imali smo različite teme, npr. različite vrste cvijeća koje smo oslikavali. To smo izrađivali od papira, kaširanje... To je vezano uz Uskrs i različite prigodne blagdane. Stoga povremeno imamo organizirane radionice ...
U zadnje vrijeme nemamo izložbi, već dugo nismo imali izložbi. Davno prije smo izlagali.
2007. godine sam održao samostalnu izložbu u jednom hotelu, čijeg se naziva trenutno ne mogu sjetiti ( u blizini Vlaške ulice) Također sam održao jednu izložbu u gradu Vrbovcu, u knjižnici. Naime, naši zajednički radovi, rezultati naših radionica, također se vrlo često izlažu po knjižnicama.
Također sam 2003 godine održao izložbu skuptura i slika.
Znači, organiziramo i izlažemo svoje radove po knjižnicama i po hotelima. Osobno sam do sada izlagao svoje tri samostalne izložbe.
- Svi ti radovi su rezultat radionica ili osobnog talenta?
-- Ne, ne ... Ništa ja nisam učio, ja sam sve samostalno započeo još od školskih dana. Naime, kada sam bio gluh tada sam se uključivao u radionice. Radio sam u školi isto tako vrlo mnogo na crtanju... Od malena sam zapravo sa umjetnošću slikanja, crtanja. Posle sam sve više i više vježbao i jednostavno napredovao, tako da sam samouk. Posebno me interesira priroda, česti motiv su mi stabla ili kuće, pejzaži .
Sada mi je sve teže slikati, jer mi se vidno polje sužava, tako da ono što slikam, slikam kontraste, Radim kontraste u bojama. Prije sam radio i veća platna, ali s obzirom na poteškoće sa vidom sada se usmjeravam na sve manje plohe. Ono što još mogu raditi, to je da mogu raditi reljefe, npr. biste To je ono što vidim vani kada se krećem u prirodi ili u svojoj okolini To tada prenosim.
Znači vani uz pratnju prevoditelja, ja sam zdrav , ja se mogu kretati, ja to mogu sve prihvatiti, samo mi je potrebno malo više vremena, jer ovako bez pratnje bez prevodioca, teško mi je sam izaći van. U zatvorenom ne mogu ništa raditi. Teško mi je uz svijetlost, jednostavno mi je premračno.
 |
| Kristijan Bezuh, gluhoslijepa osoba, član Udruge Dodir - sa svojim radovima. |
- Dragi Kristijane, kad si se započeo baviti crtanjem ?
- Započeo sam odavna. prije desetak godina imao sam svoju prvu samostalnu izložbu. Crtati sam započeo još kao dječak sa 11, 12 godina.
- Bavite se samo tehnikom crtanja olovka, flomaster ili ...?
- Koristim također i drvene bojice...koristim različite debljine od flomastera, od najmanjeg pa se do najboljega.
- A, teme ?
- Ja sam istražujem na internetu, pa što mi bude inspiracija, započnem spontano crtati Isto tako slikam i velike slike sa vodenim bojama. Otprilike mi treba , dva do tri mjeseca da završim pojedine slike.
Također volim slikati i karikature. To je nešto najljepše, najizazovnije. Kada vidim da je nešto ili neka situacija smiješna onda to nacrtam.
- Znači slijedeći puta kada dođemo, biti ćemo u prilici vidjeti i predstaviti neke od tvojih karikatura?
- Svakako i uslikati me sa njima. No, u ovo zimsko vrijeme daleko manje crtam, jer je dan umnogome kraći i svijetlost je drugačija. Ljeti sam mnogo aktivniji što se tiče crtanja.
- Ako je prva izložba bila prije desetak godina, kada je održana posljednja?
- Zaista sam dosta izlagao, između ostaloga izlagao sam u Osnovnoj školi. Također sam izlagao u mjesnoj crkvi. Također sam održao izložbu u klubu gluhosljepih.
Sa gluhosljepim kolegama sam izlagao na zajedničkoj izložbi u Splitu, potom i u Osijeku, zatim ovdje u Zagrebu.
Te izložbe mi je pomogla organizirati moja mama, još prije dok je bila živa. U to vrijeme je ona kontaktirala savez Dodir i onda su oni organizirali izložbe. No ne mogu se sada sjetiti svih mjesta održavanja.
- Postoji li još, dragi Kristijan koji hobi uz crtanje i slikanje?
- Na žalost ne. Za sada se samo bavim crtanjem i slikanjem.
- Dragi, Kristijane, što bi nam rekao za kraj ovog našeg razgovora?.
- Za sve nas treba nam pomoć prevoditelja. Stvarno bez njih ne možemo ništa. meni je ovdje teško doći samom. Znači, meni da bih došao ovdje na druženje, je potreban prevoditelj, pratnja i to je najveći problem koji mi imamo, sa kojim se svakodnevno susrećemo. Hvala vama na dolasku i nadam se ponovnom skorom susretu.
- Naravno, vidjeti ćemo se uskoro.
 |
| Kristina Anđelković, prevoditeljica u Udrugi Dodir |
- Kako i kada ste postali prevoditeljica?
- Uh, to je duga priča. Započela sam volontirati prije 11. godina, kada sam završila drugi semestra znakovnoga jezika.
Moja je priča u principu započela poznanstvom jedne gluhe, mlađe osobe i tako sam se zainteresirala za učenje znakovnoga jezika. Ubrzo sam saznala za Savez Dodir i kako oni održavaju besplatni tečaj.
I tu je započela ljubav, naime tu sam se upoznala sa gluhosljepoćom. Naime,moram priznati kako do tada nisam imala nikakvih znanja o gluhoslepoći, tada me to počelo iznimno jako zanimati.
Pet ili šest godina sam počela volontirati u svoje slobodno vrijeme i evo već tri godine, sada već četvrtu godinu studiram za zvanje prevoditelja.
- Znači, privukla vas je ljubav prema znakovnom jeziku vas je opčarala?
- Da, no i u obitelji imam isto tako rođake koji su gluhi, pa je isto tako bio još jedan poticaj za savladavanje tog fantastičnog jezika.
- Kako su vam prošle te tri četiri godine..Da li ste ostvarili sve ono što ste očekivali?
- Da li sam svladala?
- Ne, da li ste doživjeli sve ono ...
- Ovdje ima zaista svakakvih situacija. Uvijek , na kraju dana kada dođem doma, uvijek se iznenadim po nekim. No , dok radim o tome ne razmišljam, jer kao prevoditelj prenosite informacije.
Tako kad dođem doma na večer i sjetim se sa čime sam se sve suočila taj dan pomislim - Bože dragi, kako ti ljudi u principu dosta vremena provode sami, izolirani... To je u stvari teško, kad dođete doma i kad vam to sve "sjedne" nije baš jednostavno. Dosta je zahtjevan posao.
- Vi ste u radnom odnosu?
- Jesam, baš kao prevoditelj i moram istaknuti kako nas je zaista premalo.U cijeloj Hrvatskoj nas je strašno malo. Mi ovdje u Zagrebu, još koliko / toliko, ali ... Imamo udruge i u Splitu, Rijeci, Osijeku, Varaždinu... Jednostavno, nemoguće je sve to "pokriti".
- Možete li nam reći, kao prevoditeljica - Kako uspijevate kao prevoditeljica da u ponekim situacijama ne uključite svoje emocije?
- To je jako teško. Stvarno vam treba vremena da to naučite. Po nekada se dogodi da kada je ponekada ovakva situacija gdje je druženje, onda možda prevoditelju i ponešto "izleti" što nije naš posao ili nije baš " u redu". No, kada ste na terenu van ove naše prostorije, onda se odnosim službeno, profesionalno. Onda je to , kao i neki drugi posao, svoj zadatak morate savršeno obaviti, kako bi on bio kompletan i profesionalno urađen.
- Koje su vam najteže situacije u vašem poslu?
- Mi se prevoditelji također razlikujemo, što je potpuno normalno. Nekom je nešto najteže, dok je nekom drugom teže nešto drugo. Meni osobno je najteže prevoditi govornika koji ne shvaća uopće koga ima ispred sebe, koji se nikada suočio sa gluhosljepoćom, koji se isključivo obraća meni (kao prevoditelju) a ne korisniku i kada uporno objašnjavamo i govorimo, da se ne obraćaju meni (prevodiocu) već toj osobi, a oni to jednostavno ignoriraju, zanemaruju.
Jako su teške situacije npr. konferencije, koje jako dugo traju. Nas je premalo. Svaki bi prevodilac trebao dobiti zamjenu nakon dvadeset minuta prevođenja, a mi znamo u komadu prevoditi po dva, tri sata - što je izuzetno naporno. To je zato što nas nedostaje. To je boljka današnjeg društva. Postoji ogroman potencijal. Mislim, tu bi se moglo zaposliti jako mnogo ljudi, ali jednostavno naš posao nije dovoljno prepoznat, tamo gdje treba.
- Zahvaljujemo na ugodnom i zanimljivom razgovoru.
- Hvala vama što se došli i sa radošću vas očekujemo ponovno.
Nema komentara:
Objavi komentar