.

srijeda, 20. rujna 2017.

Grubim koracima .... nazad

Novi Zagreb - Možete li se sjetiti dana kad vas je šalterska radnica u banci iznenadila svojim neočekivanim umiljato  pristojnim glasom? Ili vam je draže, čišće sjećanje kad vas je medicinska sestra ugodnim glasom primila preko reda i to samo na temelju vaše kratke zamolbe. Bili ste u  stisci s vremenom i neugodnim osjećajem kako ćete zakasniti na posao. Hej, pa vi ste ipak ovdje cijelo prije podne! Uspjelo vam je! Ne možete vjerovati da ipak postoje dobri ljudi.

Pokušajte se sada sjetiti tko je od vaših edukatora tijekom života bio izuzetno susretljiv, pun razumijevanja i velike strpljivosti.
  
Sigurna sam da ih ima, a ako ne, i više, u vašem životu. Možda je to ipak malen broj ,no vrijedno je da postoji.

Kad god sam bila u društvu takvih osoba osjećala sam se smireno jer jedno se s drugim poklapa. Osim toga, osjećala sam se uvaženo, vrijedno i veliko. Veliko do te mjere da sam mogla biti ponosna što sam naišla na takve osobe.
Usprkos tome ipak se pitam, zašto je onda svijet prepun grubosti grubih osoba. Osobe koje pate od zaštite svog ega, toliko grube da traže žrtvu na kojoj bi se mogle vježbati do savršenstava. Osobito pametni i učeni ljudi znat će da takve reakcije dolaze iz njihovog straha kojeg nisu svjesne. Razni sportski treneri, političari ili javne ličnosti mogu pokazivati naklonost grubosti i nekontroliranoj ljutnji.

Velika većina ne čuje i ne doživljava ništa drugo osim grubosti i grubih situacije jer su na njih navikli. Naučili su se nositi s tim. Veći dio vremena naših života protkani su grubošću koja nam je poznata i na nju smo naučili.  Možemo ju prepoznati i nosit se s njom. Grabežljivost je normalna, bar smo tako naučili. Pad jednog uzdizanje drugog, svakodnevica.

Malo ćete čuti onih koji su spremni uputiti vam iskrenu rečenicu podrške. Upitati vas kako je danas u odnosu na sutra, jer vas primjećuju. Ali, kako biti učtiv jedan prema drugome kada se međusobno niti ne primjećujemo. Debeli zidovi izgubljenog vremena rastu među nama.

Zaista volim čuti, u košmaru grubosti glas ljudskog, prirodnog, uhu milozvučnog tonaliteta koji se obraća meni ili nekome drugome. Ovi decibeli odgovaraju mom slušnom aparatu.

Mnogi se tome i kada primijete čude i spremni su se istom ismijavati. Ono što je suprotno od onoga što ste do sada naučili, ne znači da je loše ili da vam ne treba.

Poslušajte melodiju pozitivnih ljudski vibracija u govoru i ponašanju. Vjerujte opustit će vas i približiti vas vama samima.

Sve ostale situacije koje vas ne čine takvim pokušajte izbjeći ili umanjiti. Zbog sebe. Ako ste vi dobro, vjerujte bit će i svi oko vas.

Svima na kraju krajeva više odgovara i potrebno je nježno ponašanje, a više od toga spremniji smo na prepucavanje, verbalno ratovanje, glasnije isticanje sebe naspram drugih. Svaka takva namjera čini nas napetima. Mišići našeg tijela su u konstantnoj kontrakciji, zgrčenosti. Protok krvi i kisika kroz tijelo je je otežan. Nagomilavanje manjih, pa sve većih bolesti je neupitno. Uključenost centara u mozgu je nekongruentan. Pojedini centri uključuju se nepravilnim redoslijedom. Dolazimo u situacije stresa, odnosno gubimo kompas. Ne znamo čega bi se trebali prihvatiti, niti kojim akcijama dati prvenstvo.

Svim ljudima je dostupno mirno funkcioniranje u staloženim situacijama, no ipak ga zaobilaze i biraju napetost. Zamislite ekran otkucaja ljudskog srca u situacijama zadovoljnog i sretnog ponašanja. Frekvencije su jednolične i stabilne. Sada zamislite također ekran s otkucajima srca u trenucima straha, buke, napada. Grafički podaci više ne pokazuju harmoničnu sliku jer su razbijeni visokim ili niskim odstupanjima.
  
Jedino u situacijama harmoničnog prikaza bez oscilacija ljudski mozak je u stanju sagledati širu sliku. U stanju je preporučiti veći broj radnji koje će se odvijati u određenom vremenskom slijedu.

Ako vam sve ovo izgleda posve nemoguće, apsurdno i nepopularno, rado ću vam dati jednu smjernicu.

Prije nego krenete u ofanzivu zapitajte se:

Kako se želim osjećati nakon poduzete akcije?

Taj osjećaj će vam reći kuda i kako dalje.

Znate li zašto ljudi nikako ne pristaju da na nečiju grubosti odgovore nježno, uljudno i pristojno? Boje se. Znate čega? Svoje poniznosti. Boje se da će ispasti manji od ovog što sada jesu, pa se radije odlučuju penjati na neosvojivu planinu.

Onaj koji je pokušao samo jednom učiniti suprotno, taj je prvi osjetio slabost svog sugovornika. Njegovu slabost, a ne svoju.

Pokušajte