Remetinečki Gaj - Ovih dana, kad nas je posjetila prava zima, sa svim svojim predivnim atributima, snijeg, niske temperature, sanjkanje ... mi smo iskoristili pruženu priliku te uz kuhani čaj i ukusne čajne kolačiće porazgovarali sa Dijanom Jaguljnjak ovogodišnjim nositeljicom prestižnog Priznanja za Volontera godine Novog Zagreba 2017.
Ova naša novozagrepčanka, nije baš sklona velikim pričama - kako nam je rekla: Nekako mi bolje ide rad sa ljudima, i to ljudima kojima je moja pomoć od koristi.
Zato u našem razgovoru nismo previše inzistirali ne mnogo priče, jer smo znali kako razgovaramo sa pravom osobom, koja je svojim zalaganjem, radom , trudom , entuzijazmom potpuno opravdano nedavno uručeno Priznanje, u javnom natječaju - Osoba godine Novog Zagreba 2017 - u organizaciji portala Rotor.
 |
| Dijana Jaguljnjak, ovogodišnji laureat u kategotiji Volonter godine Novog Zagreba 2017 |
- Draga Dijana, možete li na reći svoj stav, odnosno svoje promišljanje o tome, koliko je opravdan i potreban ovakav natječaj u kojem ističemo ponajbolje pojednce pojedince ali i društva, klubove i udruge,u raznolikim područjima života - koji se ističu svojim radom i djelovanjem u našem Novom Zagrebu?
- Bez obzira, eto što je moja malenkost ove godine među istaknutima, odnosno nagrađenima, mišljenja sam kako je upravo ovo jedan od načina da što više ljudi motiviramo , kako bi se uključili u aktivni društveni rad, odnosno u Civilno društvo naše zajednice, tj. Novog Zagreba.
Priklonila bi se onima koji su mišljenja kako ljude treba nagrađivati. Evo, ja sam volonter i zaista to ne radim ni zbog kakve nagrade, no mislim kako javnim Priznanjem ističemo, kako je naš rad potreban, kako nas treba biti više, kao što sam bila rekla i na samoj dodjeli Priznanja . Tada sam istaknula, kako treba volontirati i kako svatko od nas može odvojiti minimalno sat vremena u mjesecu, kako bi pomogao drugima.
Mišljenja sam kako je javno nagrađivanje na neki način satisfakcija svima onima koji svojim radom ili djelovanjem čine dobro drugima ili također potiču pozitivne promjene u društvu. No, obično tim ljudima nije satisfakcija nagrada, pa čak ni priča o njihovim ostvarenim rezultatima, već sam čin djelovanja, pomoći itd.. Stoga sam mišljenja, da ipak javno nagrađivanje ima smisla samo u tome, kako bi se potaknulo i motiviralo što više da se okrenu društvenom radu i djelovanju, udaljavajući se na taj način od sve veće otuđenosti, usamljenosti itd... I naravno, kada smo već kod nagrađivanja, kako izdaleka treba izbjeći negativnu pojavu, koja se javlja sve češće u našem društvu , a to je kako nagrada postaje sama sebi smisao.
Na sreću, količinom kategorija, te brojem žirija za svaku kategoriju, te samim interesom i brojem članova žirija (ako se ne varam bilo ih je nešto više od sedamdesetak!?), a posebno čitatelja, koji su nominirali pojedine kandidate - to kada se govori o ovom javnom Priznanju,tu ni izbliza nema riječi.
- Što mislite, da ste vrijedno uradili, kako bi baš vi bili ovogodišnji laureat u kategoriji - Naj volonter Novog Zagreba 2017?
- Ja djelujem i radim, odnosno volontiram, već pet godina za redom, od mog odlaska u mirovinu. Aktivno volontiram ovdje u Remetinečkom Gaju u Udruzi gluhoslijepih osoba grada Zagreba, koja je pod okriljem Saveza Dodir, to je krovna udruga za gluhoslijepe osobe republike Hrvatske, gdje također volontiram. Radim to spontano, onako od srca. Znam kako ti ljudi nisu u mogućnosti ništa sami uraditi izvan svog doma. Znači, kada ta osoba krene u trgovinu, doktoru, u banku, poštu ....ta osoba nije u mogućnosti bilo što uraditi. Znači, toj osobi je uvijek potreban netko, tko će reći: uradi to, uradi to, pitaju te to ...Znači ; takve osobe uvije trebaju nekoga da im je pri rucim da im pomogne obavljati uobičajne zadatke koje mi - koji nemamo takve poteškoće - činimo rutinski, bez obraćanja posebne pažnje.
- Kako vidio, vi sve ovo radite iz ljubavi i zapravo ste se začudili - Što vas nagrađuju za nešto što volite raditi , činiti - što vam pričinjava zadovoljstvo?
- Točno, točno.... Zaista mi nije palo ni na kraj pameti, kako će netko primijetiti moj rad i kako će me za to još i nagraditi. Inače, moj djed je bio gluh (davno je kako je on umro) i malo me svi ti ljudi podsjete na njega. Nije mi teško. Imam vremena, imam volje, zdravlja. Naime svaki susret sa tim ljudima koristim, kako bi im ovaj svijet učinila ljepšim, boljim, nježnijim Pa, ako ništa drugo, da i oni imaju nekoga pokraj sebe, kako bi mogli malo popričati. Da nisu uobičajno sami u svojoj tišini, u svim nekom svijetu koji si mi ne možemo ni zamisliti koliko je pust i prazan.
Isto tako volontiram u Udruzi Mali dom (Baštijanova ulica), tamo su djeca sa posebnim potrebama i tu je dnevna skrb upravo o njima. Tamo pomažem oko hranjenja te djece, također ulažem truda da im stvorimo i održimo nekakve prikladne radionice. Tamo ima zaista jako teških slučajeva. Svi su oni uglavnom u kolicima, gotovo nitko nije pokreta. To su sve djeca dio 21. godine.
- Za, kraj vas molimo da nam kažete, kakav je bio vaš osjećaj, pri primanju Priznanja?
- Srce mi je bilo ispunjeno. Stvarno! Stvarno sam ponosna što sam baš ja izabrana za tako prestižno Priznanje... E sada, kako ljudi kažu - sada ću ja još više i još bolje... No, ja ću nastaviti i dalje ovako koliko osjećam da mogu.
Nema komentara:
Objavi komentar