Novi Zagreb - Zašto se događaju situacije kad prestanem vjerovati u sebe? Kad
posumnjam u sebe?
Krenem entuzijastično i sve štima do trenutka kad upadnem u gap.
To je onda kad ne osjećam tvrdo tlo pod nogama i potrebna mi je samo sekunda da
se okrenem na peti svoje desne noge. Da odem, da odustanem.
Pojavljuje se set pitanja samoj sebi:
Je li u redu na kraju krajeva što sam ušla u to?
Je li mi je to potrebno?
Ima li to kakvog smisla?
Koliko sam ja dobra u tome dok se drugi bolje snalaze od mene?
Neminovno viri iz prikrajka set osuđivačkih tvrdnji:
Možda, sam ipak na krivom mjestu.
I sama vidim da su drugi bolji. Možda je to za njih, a ne za
mene.
Bolje je da se povučem.
Dok te setove izgovaram fokus mi je konstantno na rupi u koju
sam upala. Fenomenalno jak fokus iz kojeg se koprcam da izađem, no ne ide.
Osjećam se kao zarobljenik u živom pijesku.
Koliko ne vjerovanje u samu sebe je moje “željeno stanje”
rasplinulo i pretvorilo u pepeo.
Zamislite gdje bi sada bila da sam ovu ludu snagu fokusa
prebacila samo na “željeno stanje”?
Nadomak cilju, u najmanju ruku.
Vozačica
Vozim već 30 godina i jako dobro vozim. Prije nego sam položila
vozački, kao djevojka, sanjala sam sebe da vozim i to jako dobro. Danas je to ostvareno.
Vozila sam mnoge marke i lako se snalazim u njima u vrlo kratkom vremenu. U tom
periodu sam imala jedan sudar čiji sam krivac bila ja. Izašla sam iz auta.
Pozdravila se s gospodinom. Ispričala se i razmijenili smo dokumentaciju. Bila
je to jedna nepromišljena trka za parkirnim mjesto u centru grada čime sam
oduzela prednost drugom vozaču ušavši u njegovu voznu traku.
Ja i dalje vozim, i da mi se opet dogodi neki krivi korak nemam
potrebu da sebi kažem da nisam dobra vozačica.
To mi jednostavno ne pada na pamet. Da postavljam sebi neka
trivialna pitanja? Jednostavno to se u ovu priču ne uklapa.
Danas u centru grada tražim svoje parkirno mjesto sjetivši se
onog krivog koraka te obratim tada veću pozornost.
Jedan krivi korak u nizu mojih koraka ne može i ne treba me
zaustaviti. Baš mi treba potvrditi ono suprotno i dati veću snagu.
Je li zaista moguće da 1 od 1000 koraka, može dovesti u pitanje
onih 999 fenomenalnih koraka?
Vjera u 999 je veća od nevjerica u 1, a to mogu postići
prebacujući fokus na vjerovanje u sebe.
Vjerovanje u sebe je najmanje ili možda najviše što mogu učiniti
za sebe.
Koje je vaše mišljenje?
