Novi Zagreb - Ususret sezoni ljetnog ushita za morem počele su se
vraćati sve slike u moj um koje sam osmislila još od prošlog ljeta. Miris
borovih iglica lagano njeguje moj osjet njuha,a slana,morska vode daje mi
slobodu kretanja. Dok u zraku isparava nošena povjetarcem s noge na nogu šećem
makadamskom stazicom. Vidim da je probijena još jedna trasa što mi pruža
mogućnost duže vožnje biciklom. Dolazim do mjesta sve netaknutije prirode. Tu
je moja oaza mira, kupanja i uživancije. Novac je već osiguran od prošlo
godišnjeg žalovanja za ovakvom slikom koja je uvijek titrala vrlo blizu ,a opet
tako daleko.
OK, odlučila sam. Sad je dosta, bila si tamo u mislima ,a
sljedeće godine sve će se pretvoriti u stvarnost. Prestani biti žrtva i
izračunaj koliko je potrebno odvojiti svaki mjesec da bi u tome uživala.
Odluči čega se trebaš odreći da bi ovo dobila i zatvori tu kutiju.
Tako je i bilo. Samo je trebalo, napokon krenuti.
Razgovor i dogovor sa samom sobom donio je ploda. Cijele godine sam bila
ponosna i hvalila se kako prvi put u životu štedim za nešto točno određeno.
Ponavljala sam kako to stvara dobar osjećaj u meni i odgovornost da se držim
odlučenog. Zanimljivo je da niti jedan mjesec nisam s tim novcem baratala, jer
mi jednostavno nije palo na pamet. Ali moram, priznati ,to sam tek sad shvatila
dok ovo pišem. Taj novac je imao vrijednost kao i novac kojim trebam platiti
svaki mjesec režije. Znači on je imao svoje mjesto i razlog.
Prošla je godina dana i pred ljeto sam imala točnu sumu
koju sam odredila. Čekala sam da završe moje radne obaveze i da procjenim kada
želim ići na more. Tri dana prije odlaska surfajući naišla sam na mnogo raznih
mogućnosti smještaja i cijena usluga. Grad sam odredila od prije godinu dana
tako da sam sada imala manje takvih zadataka. Vrlo brzo pronašla sam što mi se
svidjelo i još da je u blizini mora. Bukirala sam i bacila se na informiranje
svoje djece o mom odlasku. Naravno da su bila presretna, da li zato što više ne
trebaju ići sa mnom, da li zbog toga što žele osjetiti duže šefofanje bez mame,
ne znam i to ostavljam njima.
Moje pakiranje krpica bio je najmanji problem jer ja idem
fakat na odmor. Ručnik, badić, kremica bilo je osnova i pod obavezno bicikl. Sve
sam to potrpala jednog utorka i poslije jutarnje kavice i laganini s naočalama
na nosu krenula full free.
Moj cilj je bio red kupanja, red sunčanja, red knjige.
Mogu reći da sam od te ljepote i potrebe zaboravljala jesti. Ipak bez povrća i
voća ne može opstati moja prehrana, tako da je toga uvijek bilo. Kilometre
odpješačenih trenutaka i odpedaliranih uzbrdica i nizbrdica bile su pravi
switch mom naučenom obrascu ponašanja.
Eto, odlučila sam da nešto hoću, znala sam da je
ostvarivo, znala sam koje korake moram poduzeti i dalje je sve bilo neupitno i u
potpunosti riješivo. Možda što sam prije samo dugo željela ,a ne poduzimala
ništa i stoga smatrala niz ideja neostvarivim. To su tužne želje od kojih treba
bježati. Ako je nešto neostvarivo, vjerujte, nećete niti o tome razmišljati.
Sve ostalo je moguće, no „samo“ treba krenuti.
Fasciniralo me je kako su prijatelji htjeli čuti detalje
odlaska na more u solo verziji. S čežnjom su u očima pratili moju priču. Samo
zamislite vrijeme kad nema prijatelja, rodbine ,djece, no samom ima tebe i
tebe. U razgovoru s jednom vrlo pametnom prijateljicom dobila sam informaciju
koja me malo iznenadila jer ne razmišljam u tom smjeru, ali moram priznat da je
vrijedna razmišljanja.
Rekla mi je: „I tko onda kaže da se
sreća ne može kupiti, ti si ju sebi kupila“......malo sam stala jer nisam bila
spremna na tu informaciju ,a onda vrlo ponosno odgovorila......točno, draga
moja....ovo je zaista istina koju si sada rekla.......ja sam sebi kupila svoj
komadić sreće (bio je to dobar komad).
