Novi Zagreb - Ljudi često zaglave u svojim životima i ne mogu se više izvući. Željeli bi rado promjenu ,no ne znaju kakva bi to promjena trebala biti i da li je uopće trebaju. U najlakšem slučaju prihvaćaju to što su zaglavili jer je tada potrebno samo prepustiti se. Sve ostalo iziskuje neki pomak ,a on zahtjeva akciju. Akcija ne može saživjet jer ne znamo da li je u konačanici potrebna.
Ljudi ne poduzimaju nikakvu aktivnost jer su u nedoumici, treba li ona njima, kome to treba i kakve su posljedice. Ne pomicanje smjesta rezultat je sljedeća činjenica. Najnekreativnija aktivnost je ne raditi ništa, jer će se ništa i dogoditi.
Koliko je mnogo pojedinaca time zadovoljno?
Koliko dugo traje to zadovoljstvo u periodu kada se iz dana u dan događa ništa.
Koliko dugo se priprema izlazak iz sigurne zone?
U kojoj fazi se postaje spreman za izlazak iz nje.
Kad se postaje siguran da smo u stanju prepoznati sigurnu zonu?
Kad nestane struje i ostanemo u mraku možemo se prepustiti tom stanju i pričekati da se struja vrati. Ne znamo koliko će dugo to biti, no možemo odlučiti čekati. Možemo odabrati i upaliti svijeću i dozvoliti si manju količinu svjetlosti te nastaviti dalje s radom koji smo započeli. Možemo započeti nešto drugo što dosada nismo radili. Npr. pročitati neku knjigu koju smo ostavili sa strane već duže vrijeme.
Kad želimo veću količinu novaca od one koje sada imamo, možemo pokušati zaraditi određenu svotu novca, a možemo se zadovoljiti količinom koju imamo i ne ostvariti si neke želje.
Lijepo je prihvatiti činjenicu da trebamo biti zadovoljni s onim što imamo, ali prihvatiti je zato da ne bismo poduzimali daljnje korake i nije baš neki izbor. Ako znam što imam, onda mogu znati što još želi uz to imati. Žudeći za nečim bez poduzimanja radnji da se do toga dođe je ulazak u jedno mukotrpno stanje.
Ista stvar je kad neprestano žalimo za nečim što smo izgubili. Ono što je izgubljeno je nepovratno. Na to mjesto treba ubaciti nešto novo. Istražimo što bi to trebalo biti. Prihvaćanje činjenice, da ako smo nešto izgubili je naš propust i da sve ostalo više ionako nije bitno, je sigurna zona žrtvenog stanja. Žalit ćemo se samo mi i nitko drugi.
Jednako tako mi sami možemo odbaciti neke situacije i ponašanja, pa čak i neke osobe koje više nisu dio našeg postojanja te na to mjesto ubaciti neke nove koje trebaju biti ovdje.
Potpuno je isto i sa starim idejama, starim načinima razmišljanja i ponašanja. Objasnit ću to u potpunosti. Sjetite se sebe ili nekoga drugoga kada ste bili u zarobljenom vremenu inzistiranja na nečemu što nikako da saživi. Bez obzira što svi pokazatelji govore da treba napustiti takvo inzistiranje vi i dalje ne popuštate. Dopustite da vam vanjski uvjeti kažu je li nešto potrebno ili nije. Ako nije napustite to jer je vrijeme došlo da naučite nešto novo i to jednakom brzinom primijenite. Promjene ne samo da će vas razveseliti nego će osvježiti i druge oko vas. Upravo tako dopuštate biti ona osoba koja je spremna izaći izvan svojih granica. Granice, jasno vam je, postavili smo sebi sami. Vanjske okolnosti koje tako volimo uzeti kao izgovore više puta su samo opkazatelji , idemo li ili ne idemo tamo gdje smo krenuli. Ako idemo super, no ako ne, potrebno je pronaći što treba promijeniti i kako to promijeniti.
