Remetinečki Gaj - Laura Bridgman rođena je 1829. U
svoje vrijeme bila je poznatija od kraljice Viktorije. A zašto? Jer je bila
gluhoslijepo dijete gotovo bez ostataka njuha i okusa s kojom se za nekoliko mjeseci
intenzivnog rada postiglo da shvati razlog postojanja jezika i značenje riječi.
Pionirski je primjer senzacionalističke medijske pažnje te postigla slavu koje
nije bila svjesna. I sve to prije nego je odrasla.
U Perkinsovoj školi za slijepe bila
je stalni stanovnik. Poslije doba djetinjstva u kojem je poslužila više kao
eksperimentalni materijal nego kao osoba, ostala je u miru baviti se ručnim
radom i knjigama. Već gospođa u godinama kad je tamo stigla djevojčica Helen
Keller, možda najpoznatija gluhoslijepa osoba na svijetu. Helen je postigla
vrhunsko obrazovanje koje je koristila kao ambasadorica za prava slijepih i
gluhoslijepih osoba.
Laura i Helen su oko druge godine
života pretrpjele bolest koja ih je dovela do gluhosljepoće. Koji su čimbenici
doveli do uspjeha ove žene?
Na prvu loptu divimo se izvanrednim
umovima, snazi ljudskog duha. Kad se malo udubimo u dužinu puta koji su
prevalile do uspjeha pa shvatimo koliko je njihova startna pozicija bila daleko
iza naše, kilometrima daleko, a gdje smo mi sa svojim postignućima, a gdje su
one!! Zanese nas dojam.
I sve to stoji. Ali trznula me
trezvenost naše doktorice znanosti, gluhoslijepe osobe, Sanje Tarczay. Rekla
je- znaš li zašto su bile uspješne? Bilo je uloženo puno novaca u njih. Novaca
koji im je osigurao cjelodnevnu podršku. Stalnog učitelja (više godina istog).
S njima se radilo, radilo i radilo. Podrška, podrška i podrška! I bez sumnje u
inteligenciju ovih osoba, ali takvih ima više. A gdje su te ostale uspješne
gluhoslijepe osobe?
I zato obrazovane gluhoslijepe osobe
ostaju senzacija i danas. Svakih pedeset do sto godina po jedna negdje u
svijetu. Nema sustava koji im osigurava količinu podrške koja im je potrebna. A
to je cjelodnevna!
Vrijedi li ulagati u učitelja koji će
se baviti samo jednim učenikom kad bi mogao podučavati cijeli razred?
Vrijedi li otkrivati put spoznaje
gluhoslijepom djetetu koje će na kraju priče i opet biti gluhoslijepo? A kad to
dijete nije gluhoslijepo, nego je siromašno, druge vjere, nacionalnosti, druge
vrste invaliditeta, drugačijih roditelja, drugog koječega?
Sjetite se riječi Oskara Schindlera:
“Tko spasi jedan život- spasio je
cijeli svijet!”
