.

petak, 17. ožujka 2017.

Prevoditelji su ljudi

Novi Zagreb - Prva pomisao na poziv iz saveza gluhoslijepih osoba Dodir da napišem svoj doprinos za članak radnog naslova „Prevoditelji su ljudi“ bila mi je da ću biti vrhunski prevoditelj tek kada budem što manje čovjek- osoba. Kad budem iznad svega toga ljudskoga. Samo prijenosnik informacije, vrhunska preslika govornika mimikom lica, izborom riječi/znakova. Niti me negdje svrbi, niti me boli kičma, niti sam gladna. Tada ću se predstavljati sa: „Prevoditeljica 007, Matić, Jelena Matić“. Prevoditelj je u vrhunskoj formi, fluentan u dva jezika (hrvatski i znakovni), razumije se u razne stvari, teme, i ne trepne ni kad kuća gori!

Hajde da malo nabacam situacije, tako mi se samo javljaju u mislima da ih ne mogu još povezati u logičnu priču.

1) prevođenja na pozornici. Ili su bila dobra, na razini. Zadovoljna sa svojim znakovanjem i držanjem. Ili je bilo neugodno iskustvo. Tako nekako nakon pola sata stajanja kad od struka na dolje trebam biti nepomična, a gornjim dijelom tijela prevoditi grubom i finom motorikom, počinje me boljeti kičma, nekad već i peče ta bol. Ali na licu to ne smijem odati. Jer moja grimasa bi značila da grimasu izvodi govornik. Obično su to konferencije. Traju i po nekoliko sati. Moram biti skoncentrirana na svaku riječ. Meni misli ne smiju odlutati. Najekstremnije mi je bilo kad sam 5 sati prevodila za neke emisije. Pregledam emisiju pa snimam prijevod, tako nekoliko emisija. Spikeri su brzi, koncentracija maksimalna. Snimimo ih sve, a oni kažu: «Lice na snimci vam je neprirodne boje, moramo izbalansirati kameru pa ispočetka snimiti. Ne možemo pustiti da takva ide van.» Otišla je van snimka mog umora kojeg u očima nisam mogla sakriti.

Prošlo ljeto prevodila sam na pozornici jednu promociju filma. Bila sam od proba do izvedbe tamo (odradivši redovnu smjenu prije toga na poslu). I tako u finalu stojim ja. Reflektor mora obasjavati mene, ali ne i projekcijsko platno iza mene. Koncentriram se na prijevod višeglasja filma. Reflektor mi bjelinom potpuno blokira jedno oko, drugim gledam u polumrak. Trudim se biti na vrhuncu- brza, fluentna, jasna... i vrti mi se u glavi, počinjem se znojiti. Prvi put u svojoj karijeri prekidam naprasito prevođenje, silazim s pozornice, srećom imala je rukohvat, i srušim se na stolac u prvom redu. Nisu bila angažirana dva prevoditelja.

2) Još o maratonskim prevođenjima. Rekord 7 sati prijevoda gluhoslijepoj osobi. Vrlo malo kretanja, kad kao intervenor malo odmorim mozak. Sadržaj prevođenja - obrana doktorske disertacije. Potom proslava u restoranu- prevodim što govore svi okupljeni. I hvala, stvarno hvala što sam dobila povratnu informaciju. Kćer od korisnice me nazvala i rekla kako je prijevod bio jako dobar jer je doma mama pitala sve prave stvari i o temi disertacije i o pričama iz restorana!

Na policiji se zna tako dugo ostati, satima, kad sam uz gluhu osobu. U bolnici se zna isto tako dugo ostati. Ali tu većina vremena otpada na čekanje.

Izleti s korisnicima, novi moment kad se satima držim za ruke s gluhoslijepom osobom. Bilo za komunikaciju, bilo za pratnju. Jedan kolega je nakon jednog izleta rekao- „imam vodu pred očima!“. Prvi put sam čula taj odličan opis onog osjećaja kad nakon završetka usluge kao da kroz trans, iz nekog balona, promatraš svijet.

3) Prevođenja na sudu - prevodila sam silovanoj srednjoškolki. Prevodila sam mladiću koji je autom udario dijete na biciklu. Prevodila sam mučni postupak od prijave žene policiji muža koji je tuče. Pa smo išli po njega. U policijskom autu stavili su me da sjedim između njih dvoje da se ne bi opet potukli. Vozili smo se na hitni prekršajni sud. Njega su ostavili u pritvoru, ona počela histerizirati da ne može sada doma jer stanuju kod njegovih. A sutkinja zvala moju organizaciju potužiti se da ja nisam zbrinula nju jer nije više bila u jurisdikciji ni suda ni policije. (bile smo ona i ja nakon suđenja izašle iz zgrade, pozdravile se. Ja sam otišla svojim putem. Ona je ostala i odlučila da će lupati po parkiranim vozilima pa da i nju zadrže u pritvoru)

4) Prevođenja u bolnici: prevodila sam na ginekološkom pregledu. Masaža grlića maternice kod prenesene trudnoće. Prevodila sam kod oftalmologa. Vađenje umjetne leće iz upaljenog oka. Ma i kod zubara kad prevodim, a ono pacijentu bušilica zvrnda po zubima. Prevodila sam na pregledima gdje mog muškog korisnika  pitaju o penisu. Nismo ni jedan znali da će toga biti. Ipak bi bio dobio muškog prevoditelja da smo bili spremni što će nas u bolnici zateći.

5) Prevodila sam u srednjoj školi. Bila sam tada trudna. Znakujemo tako učenica i ja, a srednjoškolci prolaze iza nas, misle da smo obje gluhe pa komentiraju: „gle, i ova je trudna!“ (imali su trudnu kolegicu 16-godišnjakinju. I mene su zamijenili za maloljetnicu. Baš su me razveselili).

Sad sam iznosila samo neke teške priče. Sad one zabavne:

S korisnicom sam bila skroz pokisla. Pratim je do stana. Ona me drži za ruku i kaže da ne smijem tako mokra ići dalje. Daje mi ručnik da istrljam glavu. Ja trljam, pogledam ručnik i ajme meni - ja sam se jučer bila farbala. Sad je ručnik pun smeđe - crvenih mrlja. Joj, moram sad detaljno objasniti korisnici točno što je bilo. Bila je jako draga. «J...š ručnik!»

Jednom sam bila pokisla (znate često kao intervenor ako je kiša, smočim se ja. Teško je hrvati se s dva kišobrana pa smo pod jednim. Gledamo da korisnik ne pokisne). Uglavnom, ni ova korisnica me ne pušta dalje mokru. Priredila mi je u svojoj sobi dasku za peglanje i peglu. Rekla je da će me čekati u kuhinji dok god pod peglom ne osušim svoju odjeću. I eto me tako u gaćama, peglam suknju.

Dođem tako korisnicima na vrata. Pitaju me gdje mi je bicikl. Kažem da je kod ograde. Neee! Nikako ne smije ostati tamo! Oni će ga pospremiti kod sebe u spremište. I tada «A je to!» situacija. Jedan ga hoće u spremište, drugi u radionicu. Pomakne ga, ovaj više ne zna gdje je i popikne se preko njega. Uzme ga, ugurava u spremište- mora sam, on je majstor i tu doma, ja sam žensko... i ne stane u spremište. Malo njihove super brze taktilne komunikacije, malom povuci-potegni. Uh, kakvi frajeri. Bicikl spašen i na sigurnom!

Jednom hodam ja s korisnicom, opet kiša. Drži me pod ruku, navlači torbu, kišobran, crveno-bijeli štap i cigaretu. Razmahala se, taj štap leti po zraku i zvekne pješaka ispred nas po obrazu. Onako sa strane kad mu je doletio udarac iz vedra neba, bijesno je skočio, okrenuo se, i ugledao nju s puno godina i malo kila. Ispričavao se na kraju on nama što nam se našao na putu.

A ono kad smo pali oba u tramvaju. Unio se moj korisnik u priču. Kažem mu- drži se. Ma zanese se i opet znakuje s obje ruke. Kad je tramvaj naglo prikočio, pokušala sam ga zadržati, ali odletjeli smo oba. Legli po podu. Odmah je skočio na noge, brzo je neko ustao da sjedne. Sjeo je i nastavio priču točno tamo gdje je stao. A ja sam već odradila u glavi cijelu organizaciju kako ćemo hitnom do bolnice.

Ta taktilna komunikacija! Koliko kihanja u dlanove pa pričanja, kopanja nosa kad misle da ih ne gledaju pa pričanja, jedenja muffina s čokoladom koja svuda curi pa pričanja... Samo da se zna, meni se često znoje dlanovi i oni nikad nisu odbili pričati sa mnom.

Zašto volim biti prevoditelj? 

Nikad život mene samu ne bi doveo u toliko različitih situacija, do toliko interesantnih ljudi. Znate kako ljudi bolje pamte neugodna iskustva. Gore sam ih navela skoro sva. Ali već 10 godina radim s gluhoslijepima. Većina ih je bila lijepih iskustava, toplih ljudskih priča. Ukazanog povjerenja, veselja što me imaju kao prevoditeljicu. Zahvalnosti. I moga čuđenja, koje nikad neće prestati, kako gluhoslijepe osobe funkcioniraju.

Ono što sam napisala da je vrhunski prevoditelj kao tajni agent. Ali, taj prevoditelj kada skine svoju iskaznicu je bolji čovjek nego što je bio prevođenje prije ovog.











Primjer -taktilne komunikacije




Nema komentara:

Objavi komentar