Novi Zagreb - Prva
pomisao na poziv iz saveza gluhoslijepih osoba Dodir da napišem svoj doprinos
za članak radnog naslova „Prevoditelji su ljudi“ bila mi je da ću biti vrhunski
prevoditelj tek kada budem što manje čovjek- osoba. Kad budem iznad svega toga
ljudskoga. Samo prijenosnik informacije, vrhunska preslika govornika mimikom
lica, izborom riječi/znakova. Niti me negdje svrbi, niti me boli kičma, niti
sam gladna. Tada ću se predstavljati sa: „Prevoditeljica 007, Matić, Jelena
Matić“. Prevoditelj je u vrhunskoj formi, fluentan u dva jezika (hrvatski i
znakovni), razumije se u razne stvari, teme, i ne trepne ni kad kuća gori!
Hajde
da malo nabacam situacije, tako mi se samo javljaju u mislima da ih ne mogu još
povezati u logičnu priču.
1)
prevođenja na pozornici. Ili su bila dobra, na razini. Zadovoljna sa svojim
znakovanjem i držanjem. Ili je bilo neugodno iskustvo. Tako nekako nakon pola
sata stajanja kad od struka na dolje trebam biti nepomična, a gornjim dijelom
tijela prevoditi grubom i finom motorikom, počinje me boljeti kičma, nekad već
i peče ta bol. Ali na licu to ne smijem odati. Jer moja grimasa bi značila da
grimasu izvodi govornik. Obično su to konferencije. Traju i po nekoliko sati.
Moram biti skoncentrirana na svaku riječ. Meni misli ne smiju odlutati.
Najekstremnije mi je bilo kad sam 5 sati prevodila za neke emisije. Pregledam
emisiju pa snimam prijevod, tako nekoliko emisija. Spikeri su brzi,
koncentracija maksimalna. Snimimo ih sve, a oni kažu: «Lice na snimci vam je
neprirodne boje, moramo izbalansirati kameru pa ispočetka snimiti. Ne možemo
pustiti da takva ide van.» Otišla je van snimka mog umora kojeg u očima nisam
mogla sakriti.
Prošlo
ljeto prevodila sam na pozornici jednu promociju filma. Bila sam od proba do
izvedbe tamo (odradivši redovnu smjenu prije toga na poslu). I tako u finalu
stojim ja. Reflektor mora obasjavati mene, ali ne i projekcijsko platno iza
mene. Koncentriram se na prijevod višeglasja filma. Reflektor mi bjelinom
potpuno blokira jedno oko, drugim gledam u polumrak. Trudim se biti na vrhuncu-
brza, fluentna, jasna... i vrti mi se u glavi, počinjem se znojiti. Prvi put u
svojoj karijeri prekidam naprasito prevođenje, silazim s pozornice, srećom
imala je rukohvat, i srušim se na stolac u prvom redu. Nisu bila angažirana dva
prevoditelja.
2)
Još o maratonskim prevođenjima. Rekord 7 sati prijevoda gluhoslijepoj osobi.
Vrlo malo kretanja, kad kao intervenor malo odmorim mozak. Sadržaj prevođenja -
obrana doktorske disertacije. Potom proslava u restoranu- prevodim što govore
svi okupljeni. I hvala, stvarno hvala što sam dobila povratnu informaciju. Kćer
od korisnice me nazvala i rekla kako je prijevod bio jako dobar jer je doma
mama pitala sve prave stvari i o temi disertacije i o pričama iz restorana!
Na
policiji se zna tako dugo ostati, satima, kad sam uz gluhu osobu. U bolnici se
zna isto tako dugo ostati. Ali tu većina vremena otpada na čekanje.
Izleti
s korisnicima, novi moment kad se satima držim za ruke s gluhoslijepom osobom.
Bilo za komunikaciju, bilo za pratnju. Jedan kolega je nakon jednog izleta
rekao- „imam vodu pred očima!“. Prvi put sam čula taj odličan opis onog
osjećaja kad nakon završetka usluge kao da kroz trans, iz nekog balona,
promatraš svijet.
3)
Prevođenja na sudu - prevodila sam silovanoj srednjoškolki. Prevodila sam
mladiću koji je autom udario dijete na biciklu. Prevodila sam mučni postupak od
prijave žene policiji muža koji je tuče. Pa smo išli po njega. U policijskom
autu stavili su me da sjedim između njih dvoje da se ne bi opet potukli. Vozili
smo se na hitni prekršajni sud. Njega su ostavili u pritvoru, ona počela histerizirati
da ne može sada doma jer stanuju kod njegovih. A sutkinja zvala moju
organizaciju potužiti se da ja nisam zbrinula nju jer nije više bila u
jurisdikciji ni suda ni policije. (bile smo ona i ja nakon suđenja izašle iz
zgrade, pozdravile se. Ja sam otišla svojim putem. Ona je ostala i odlučila da
će lupati po parkiranim vozilima pa da i nju zadrže u pritvoru)
4)
Prevođenja u bolnici: prevodila sam na ginekološkom pregledu. Masaža grlića
maternice kod prenesene trudnoće. Prevodila sam kod oftalmologa. Vađenje
umjetne leće iz upaljenog oka. Ma i kod zubara kad prevodim, a ono pacijentu
bušilica zvrnda po zubima. Prevodila sam na pregledima gdje mog muškog
korisnika pitaju o penisu. Nismo ni
jedan znali da će toga biti. Ipak bi bio dobio muškog prevoditelja da smo bili
spremni što će nas u bolnici zateći.
5)
Prevodila sam u srednjoj školi. Bila sam tada trudna. Znakujemo tako učenica i
ja, a srednjoškolci prolaze iza nas, misle da smo obje gluhe pa komentiraju:
„gle, i ova je trudna!“ (imali su trudnu kolegicu 16-godišnjakinju. I mene su
zamijenili za maloljetnicu. Baš su me razveselili).
Sad
sam iznosila samo neke teške priče. Sad one zabavne:
S
korisnicom sam bila skroz pokisla. Pratim je do stana. Ona me drži za ruku i
kaže da ne smijem tako mokra ići dalje. Daje mi ručnik da istrljam glavu. Ja
trljam, pogledam ručnik i ajme meni - ja sam se jučer bila farbala. Sad je
ručnik pun smeđe - crvenih mrlja. Joj, moram sad detaljno objasniti korisnici
točno što je bilo. Bila je jako draga. «J...š ručnik!»
Jednom
sam bila pokisla (znate često kao intervenor ako je kiša, smočim se ja. Teško
je hrvati se s dva kišobrana pa smo pod jednim. Gledamo da korisnik ne
pokisne). Uglavnom, ni ova korisnica me ne pušta dalje mokru. Priredila mi je u
svojoj sobi dasku za peglanje i peglu. Rekla je da će me čekati u kuhinji dok
god pod peglom ne osušim svoju odjeću. I eto me tako u gaćama, peglam suknju.
Dođem
tako korisnicima na vrata. Pitaju me gdje mi je bicikl. Kažem da je kod ograde.
Neee! Nikako ne smije ostati tamo! Oni će ga pospremiti kod sebe u spremište. I
tada «A je to!» situacija. Jedan ga hoće u spremište, drugi u radionicu. Pomakne
ga, ovaj više ne zna gdje je i popikne se preko njega. Uzme ga, ugurava u
spremište- mora sam, on je majstor i tu doma, ja sam žensko... i ne stane u
spremište. Malo njihove super brze taktilne komunikacije, malom povuci-potegni.
Uh, kakvi frajeri. Bicikl spašen i na sigurnom!
Jednom
hodam ja s korisnicom, opet kiša. Drži me pod ruku, navlači torbu, kišobran,
crveno-bijeli štap i cigaretu. Razmahala se, taj štap leti po zraku i zvekne
pješaka ispred nas po obrazu. Onako sa strane kad mu je doletio udarac iz vedra
neba, bijesno je skočio, okrenuo se, i ugledao nju s puno godina i malo kila.
Ispričavao se na kraju on nama što nam se našao na putu.
A
ono kad smo pali oba u tramvaju. Unio se moj korisnik u priču. Kažem mu- drži
se. Ma zanese se i opet znakuje s obje ruke. Kad je tramvaj naglo prikočio,
pokušala sam ga zadržati, ali odletjeli smo oba. Legli po podu. Odmah je skočio
na noge, brzo je neko ustao da sjedne. Sjeo je i nastavio priču točno tamo gdje
je stao. A ja sam već odradila u glavi cijelu organizaciju kako ćemo hitnom do
bolnice.
Ta
taktilna komunikacija! Koliko kihanja u dlanove pa pričanja, kopanja nosa kad
misle da ih ne gledaju pa pričanja, jedenja muffina s čokoladom koja svuda curi
pa pričanja... Samo da se zna, meni se često znoje dlanovi i oni nikad nisu
odbili pričati sa mnom.
Zašto
volim biti prevoditelj?
Nikad život mene samu ne bi doveo u toliko različitih situacija, do toliko interesantnih ljudi. Znate kako ljudi bolje pamte neugodna iskustva. Gore sam ih navela skoro sva. Ali već 10 godina radim s gluhoslijepima. Većina ih je bila lijepih iskustava, toplih ljudskih priča. Ukazanog povjerenja, veselja što me imaju kao prevoditeljicu. Zahvalnosti. I moga čuđenja, koje nikad neće prestati, kako gluhoslijepe osobe funkcioniraju.
Nikad život mene samu ne bi doveo u toliko različitih situacija, do toliko interesantnih ljudi. Znate kako ljudi bolje pamte neugodna iskustva. Gore sam ih navela skoro sva. Ali već 10 godina radim s gluhoslijepima. Većina ih je bila lijepih iskustava, toplih ljudskih priča. Ukazanog povjerenja, veselja što me imaju kao prevoditeljicu. Zahvalnosti. I moga čuđenja, koje nikad neće prestati, kako gluhoslijepe osobe funkcioniraju.
Nema komentara:
Objavi komentar