Volonteri vs profesionalci (prevoditelji)

Remetinečki Gaj - Gluhoslijepe osobe imaju ograničen pristup informacijama. I nakon godina rada s njima me zatekne kako su nam različita iskustva odrastanja i sazrijevanja bili. Paralelni svjetovi! Nešto što je meni bilo usvojeno na razini autobiografskog pamćenja, gluhoslijepima je podatak na razini egzotike. Evo, zornog primjera. Na prošlogodišnjim dramskim radionicama imali smo dramskog pedagoga koji se do tada nije susretao s gluhoslijepim osobama. Dakle, priča iz svoje perspektive, pokušava gluhoslijepom mladiću dočarati ulogu. Kaže mu: “zamisli sebe kao dječaka u školi i jednog dana markiraš iz škole…”. Tu smo stali - mladić pita što je to markiranje? Objašnjavamo mu. On to ne može shvatiti. Zašto bi netko pobogu pobjegao iz škole??? Pa to je ravno samoubojstvu! A što sad mi tu ne shvaćamo? Da je gluhoj osobi s vrlo oštećenim vidom palo na pamet izaći sam iz škole, brzo se kretati, izaći iz školskog dvorišta, na ulicu, u promet….i buuuum! Auto je pokupi! Nije ga niti vidjela, niti čula da dolazi.

Stoga edukacijama pokušavamo približiti te relacije u općem društvu, društvu gluhoslijepih. A u tim nastojanjima potrebni su nam prevoditelji- bez njih sva priča staje. Prevoditelja ima jako malo te nam uskaču volonteri. Odlični ljudi koji iz motiva da bolje savladaju znakovni jezik kojeg uče na tečaju pri tome pomažu i nekom drugom da se uključi u društvo. Kada će prevoditelj biti uz osobu, a kada volonter ovisi o ozbiljnosti situacije. Prevoditelj mora znati znakovni jezik ili sustav komunikacije koji korisnik koristi, mora vladati situacijom kako bi kompetentno prevodio na sudu / policiji / bolnici / općini / sastancima i slično.

Dok volonter tek uvježbava znakovni jezik, vjerojatno je tek nedavno čuo da postoje gluhoslijepe osobe, daje svoju dobru volju, energiju i vrijeme kako bi što uspješnije izvršio zadatak. Prati i prevodi gluhoslijepima u manje formalnim situacijama: izletima, kupovinama, sportskim igrama, druženjima i slično. Iz te perspektive podjela je jasna. Zašto nam treba edukacija i o tome?

Pogledajmo iz perspektive korisnika, koji razmišlja na način: trebam podršku u kretanju i komunikaciji i doći će mi netko tu uslugu pružiti. Pri tome mi nije bitno je li to profesionalac ili volonter. Mene zanima moj život i da obavim ono što mi je tog trena važno. Hoću dobro obaviti i razgovor u FINI i razgovor s kumicom na placu. Želim dobru komunikaciju, želim kad smo već u gradu i svratiti u onaj dućan/sjesti na kavu, želim čavrljati, želim ti ispričati što ima kod mene, a želim to čuti i od tebe, želim obaviti što više toga pa kad si već tu-ponesi mi vrećice, želim da mi budeš što duže tu jer mi je teško samom. A kad budemo opet skupa baš ću se veseliti ispričati ti novosti, a ti ćeš me opet odvesti u FINU dovršiti stvar, podsjetiti me koji ono obrazac moram ispuniti i kojoj službenici predati. Bit će to uspješno obavljen zadatak i dat ću ti 50kn za to! jako sam ti zahvalan!

A što je sve tu problem i zašto je problem, potrebno je često i razložno objašnjavati. Pa i opet s malo učinka. Zaključak već sada dajem: jer svi smo mi ljudi. Granice su pomične pa se može pokušavati i dalje, ali iz svoje kože se ne može.

Kako to gluhoslijepa osoba može doživjeti:

Želim podršku u kretanju: prevoditelj će se kretati sigurno i brzo, volonter vrlo oprezno, točno ću znati koliko iskustva ima moj intervenor prema tome koliko mu je ukočena miška za koju mu se držim ili drhte (nesigurno se kreću) šake kojima mi govori pod mojim dlanovima.

Želim dobru komunikaciju: hoću li biti nervozan što ne zna sve znakove i zapinje i sjetiti se tada da je to volonter koji uči. Možda imam problema doma i nekih drugih briga pa mi se neće dati objašnjavati ispočetka kako se treba komunicirati sa mnom. Svaki izlazak tako!

Želim sjesti na kavu: ti si prevoditelj profesionalac- raspored ti je bukiran žuriš dalje na drugo prevođenje nakon što smo obavili zadatak? Ti si volonter, boli te već glava od tog taktilnog znakovnog, istovremenog prenošenja vidnih i slušnih informacija, ponavljanja i uprezanja mozga kako da nešto kažeš na drugačiji način? Ja ću danas imati samo tebe za popričati u cjelovitim rečenicama, zar ne možeš malo ostati? (Rješenje je u prijavnici za pratnju/prevođenje jasno napisati za što trebam prevoditelja pa će biti naveden razlog odlaska u grad i kava nakon te se prema toga organizirati prevoditelj / volonter)

Želim svratiti još u onaj dućan: znam da nisam predvidio to u prijavnici koju sam poslao tri dana ranije, ali sad smo tu usput. Dodatnih pola sata-sat vremena. Meni je komplikacija od tri dana da ponovo dobijem pratnju za to. Kasnit ćeš na iduće prevođenje, fakultet, posao?! Ma daj, nećemo biti tako dugo- evo za 15min smo gotovi. Sad sam ja tu i važno mi je. (Prevoditelj je siguran reći “ne”, volontera se može nagovoriti pa se poslije osjeća iscrpljeno, op.a.)

Želim čavrljati: znaš, ja nemam puno osoba s kojima mogu pričati, a toliko toga želim reći, ono sitnice kako sam bušio čavao u zidu za sliku, što sam kuhao. Ali i beskrajno me zanima kako ti živiš, s kime, koliko imaš godina, imaš li djecu, a najviše želim znati- probleme! Zar stvarno i ti koji čuješ i vidiš imaš probleme kao i ja? Koje? Daj mi pričaj. U čemu je problem?

nismo prijatelji, ti si došao obaviti zadatak
Smatraš predirektnim ono o čemu pričamo
Ako si volonter sada ne razumijemo ni ti ni ja da ću se jednog dana vezati uz tebe, smatrati te bliskom osobom, a ti češ otići ubrzo na drugi posao, drugi grad i nećeš imati potrebu javljati mi se, a ja ću se osjećati i opet tako sam!

Ponesi mi vrećice: star sam, teško mi je, kad si već tu, …što god! Nije tvoj posao nositi mi vrećice? Jasno si me odbio. Baš si krut (Prevoditelj si). Ma daj nije to tako teško - lake su. Da! Hoću i dalje da me sigurno vodiš, znakuješ mi putem s ručkama vrećica oko zapešća i budeš koncentriran na to da se osjećam sigurno, pratiš svaki moj korak i svoj dok nam oboma dodatni teret pleše oko nogu. Kaj kažeš? Moraš motriti bar tri metra ulice u širinu da ne zapnemo ni ti ni ja ni vrećice. A znam da si novi, teško će ti biti odbiti me. Ne razmišljam da će ti laknuti onog časa kad me ostaviš na kućnim vratima i hoćeš li ponovo htjeti volontirati s gluhoslijepima.

Hej kako mi je drago da opet idem s tobom u FINU: super, sjećaš se obrasca i gospođe na šalteru, sad ću to lakše obaviti. Što? Od našeg prošlog susreta bio si s 10 drugih korisnika što kod doktora specijalista, što kod raznih drugih službenika i ne možeš zapamtiti podatke od svih njih! Ja moram to sam?!

Stvarno sam ti zahvalan, evo 50kn: zašto ne smijem novcem zahvaliti? Prevoditelj si i već plaćen za to. Volonteri si, ne radiš to za novac! Kao da ti onda zahvalim?!

Ovakve edukacije rade se i za prevoditelje i volontere. Jednako je potrebno razložiti stavke i nama. Što je etično, što je ljudski, u redu je reći “ne”… Ali, to sada nije bila tema.

A na kraju: “Volonteri nisu plaćeni, ne zato što je njihov rad besplatan, već zato što je njihov rad neprocjenjiv”… (Sherry Anderson) te s ponosom ističemo da je naša ovogodišnja kandidatkinja za volonterskog Oskara gospođa Dijana Jaguljnjak. Naša redovna instruktorica joge za korisnike, volonterka na svim skupnim događanjima bilo da treba pratiti gluhoslijepe i prevoditi im, izrađivati kreativne ukrase s članovima, skuhati kavu za 30-ak ljudi i podijeliti je, uskočiti u ulogu na dramskoj radionici kada glumac fali i dati nam podršku u svakoj aktivnosti vezanoj za osvješćivanju javnosti o ovoj problematici.

Hvala!!!!