Novi Zagreb - “Najveća sreća u životu
je uvjerenost da smo voljeni – voljeni zbog toga kakvi
jesmo ili još više, usprkos
tome kakvi jesmo.” Victor Hugo
Valentinovo kao praznik
ljubavi je poticaj za pozitivnu energiju. Osvješćivanje ljubavi kao velike sile
koja liječi dušu i tijelo. Slavimo je razigrano u prostorijama naše udruge.
Dekoracije u crvenoj boji, medenjaci u obliku srca, igre, osmjesi, veselje.
Tako je bilo i ove godine. No, u pozadini tog jednog dana kriju se dublji
problemi. Želja za ljubavlju. Biti voljen na taj romantičan način, davati
nježnost partneru… “Sljepoća odvaja čovjeka od STVARI, gluhoća odvaja čovjeka
od ČOVJEKA, a gluhosljepoća vodi u IZOLACIJU”. Koliko preduvjeta treba ispuniti
da bi tog potencijalnog partnera/partnericu uopće i sreo? Koliko se tu uopće
prilika u životu pruža? Koliko opet tu dolazi do izražaja težina oštećenja,
vrijeme njihovog nastanka?
Nisam stručnjak iz tog
područja, nisam radila niti statistiku, niti istraživanja, nemam niti
reprezentativan uzorak gluhoslijepih s kojima sam razgovarala. Imam samo duboke
dojmove koje sam upila od nekolicine njih.
Primjer 1:
Želim ženu, gdje da je
upoznam? Ti (prevoditelj) me moraš dovesti do koje jer ja ne vidim.
Primjer 2:
Molim pomoć u
udruzi. Kad sam trebala pristupnu cestu do kuće, riješili ste stvar. Kad sam
trebala riješiti državljanstvo, i to ste. Kako mi sada ne možete osigurati muža?
Primjer 3:
Jedine žene
koje srećem (osim članica obitelji) su prevoditeljice. Svako toliko se zaljubim
u koju. Neću se prestati nadati da će mi jednom biti uzvraćeno.
Primjera ima još. Možda
mnogi koji čitaju ove retke nisu ni razmišljali sada o osobama s invaliditetom
kao aktivnim tražiteljima ljubavi, nježnosti, partnerima. Kao da u osnovnom
ugovoru o životu piše- nisi dobio vid, nisi dobio sluh, nisi dobio pravo na
ljubavni život (tijekom vremena gubit ćeš vid, gubit ćeš sluh, gubit ćeš pravo
na ljubavni život). No, gubeći određena osjetila ne gubi se potreba za ljubavlju
i seksualnošću.
Još kada se nađu dvije
osobe s invaliditetom - najčešće istim, gledamo ih blagonaklono. Malo si
razmislimo kada pomislimo kako će se snaći u roditeljstvu… Ali, kad se govori o
vezi osobe s invaliditetom i one bez invaliditeta (a da su se tako i upoznali-
ne da je jedan od partnera doživio oštećenje tijekom veze) gledamo to s
čuđenjem!
Ja, kao zaposlenica jedne
udruge osoba s invaliditetom, razmišljam kako je to drugdje riješeno. U visoko
civiliziranim društvima. Ili pak u onim nisko civiliziranim. U srednje
civiliziranim - nije riješeno. Nalazim na internetu podatke da u Švicarskoj,
Danskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj postoje organizacije koje osiguravaju pružanje
seksualnih usluga osobama s invaliditetom. Diskutabilno, naravno. Ali diskusija
je nekakav put rješavanja problema.
Na kraju vam mogu reći
kako će biti dalje. Rješavati ću dalje situacije pristupnih cesti, narudžbi na
specijalističke preglede, ostvarivanja zakonskih prava, a bračnim posredništvom
neću se baviti. Slušat ću, tješit ću, i promatrati kako vam život ide.
Ono što vam svima želim,
moji korisnici, da ostvarite što više ljubavi u životu. Nije partner, ali može
se voljeti sve ostalo, ovaj dan, ovo pomagalo što vam život čini lakšim, ovog
prijatelja, ovaj hobi, ovu biljku na prozoru, ovu mačku u krilu, to što još
želite učiti nove stvari, to što dolazite na naše aktivnosti, to što mene učite
gledati svijet iz sasvim drugog ugla.
Igra, prepoznaj me dodirom |
Igra, prepoznaj me dodirom |
Igra , pronađi svoga para |
Ljubav, dvije gluhoslijepe prijeteljice jedna uči drugu koristiti tablet |
Proslava u Udruzi |
Nema komentara:
Objavi komentar