Strah od čega?
Ma, od svega.
Strah
od prezentiranja, od penjanja, od pasa, od zatvorenog ili otvorenog prostora,
od visine, od nizine, od dubine, od širine. Strah od neuspjeha, uspjeha, strah
od nepoznatih ljudi ili možda reakcija od poznatih. Strah od mačaka ,miševa,
buba i koje čega drugoga. Zvuči komično kad ih ovako nabrajam. Strahova je vrlo
mnogo. Previše.
Svatko
ima bar par nekakvih manjih ili većih strahova. Kako su uopće došli do nas?
Zašto su došli samo neki ili zašto baš ti neki? Zanimljivo pitanje na koje nemam odgovor.
Strahovi
su baš zanimljiva pojava. Neki od njih sami odlaze tijekom života dok neki, drugi, novi
dolaze nešto kasnije. Zašto? Gdje su do sada bili? Jesu li bili uvijek u nama? Sada
osjećaju plodno tlo ,pa su se javili? Ne znam.
Ovo
je još zanimljivije. Čemu služe ako znamo da nas samo blokiraju u nekom
nastojanju. Osim što nas mogu na vrijeme zaustaviti i spasiti od veće propasti
najčešće su neosnovanog podrijetla.
Dolaze
iz nekih dubina, daljina koje ne smatramo svojima ,ali ih vrlo brzo prisvajamo
i tu najviše griješimo.
Strahove
, izgleda , ipak proizvodimo sami. Oni nikada nisu bili dio nas niti će biti.
Rođeni smo bez straha. Rođeni smo u ljubavi i svi težimo širiti ljubav,a ne
strah. To je u nama. Zašto onda tako lako prihvaćamo razne strahove, čak i one tuđe
koji ubrzo postaju naši jer imamo sposobnost identificiranja s tuđim životnim
situacijama.
Uglavnom, odabir je na kraju naš. Postoji strah
od visine, ali on nije naš, on jednostavno jest. Postoji, kao i niz pojmova na
ovom svijetu koje opet ne prisvajamo tako lako. Kad kažemo: Strah me
je.......moram navesti čega jer rečenica treba imati informaciju. Strah ide od
nečega dok hrabrost prema nečemu. Ja želim biti hrabra u penjanju na visoke
planine. Ova informacije me vodi prema tom izazovu. Svi žele ići naprijed,a ne
vraćati se unatrag.
Vrlo
je jednostavno za shvatiti. Kada govorimo o strahu mi ga i preciziramo, no kada govorimo o
hrabrosti nju ne preciziramo , ne stavljamo u određeni kontekst ili ne navodimo
joj određene koordinate i ona ostaje nedefinirana. Kao takva nema nikakvu snagu.Uglavnom skloniji
smo baviti se detaljnije negativnim , nego pozitivnim konotacijama.
Ali,
mogu vrlo lako navesti neke situacije u kojima
mogu biti hrabra. Neke su dio mog stvarnog života, a neke mojih narednih
mogućnosti.
Vraćanje
u prošlost je od izuzetne važnosti u ovim i sličnim situacijama. Naša hrabra
ponašanja smo zapisali u memorijskoj kartici našeg sjećanja. Izvucimo ju van i
točno zapišimo u čemu smo hrabri.
Ako
sam hrabra npr. u konverzaciji onda mogu
navesti da s lakoćom i zanimanjem pratim dijelove verbalnog i neverbalnog
ponašanja sugovornika te se tome lako prilagođavam i usmjeravam razgovor. Zadovoljna sam time i
u tome sam uspješna.
Odaberimo
čemu ćemo pridavati veću pozornosti i čime se želimo baviti u životu.
Želimo
li ići naprijed ili unazad?
Nešto
morate učiniti jer kako vidite stajanje u mjestu u stvari, ne postoji.
To
je zabluda.
Nema komentara:
Objavi komentar