Lanište - ovih dana smo posjetili skromnu humanitarku, samozatajnu prognanicu i zapaženu pjesnikinju iz našeg naselja Laniše - Jozefinu Ladu.
U malenom ukusno uređenom stanu, krcatom knjiga, slika ali i suvenirima iz Vukovara te ostatka Lijepe naše, tu živi svoje aktivne umirovljeničke dane Jozefina Lada, još uvijek ne gubeći nadu, tražeći uporno supruga i oca od onoga kobnog 19. studenoga 1991. godine.
Naime, tada je posljednji puta vidjela svoga muža i oca u sportskoj dvorani u Borovu Selu, i od tada im se, već 25 godina, gubi svaki trag.
Ubrzo sam, preko Dalja, Novog Sada sa svojom kćerkom koja je tada imala svega 13. godina, osvanula u Zagrebu. Nakon nekog vremena nam se pridružio i sin Tihomir , koji je oslobođen iz srbočertničkih logora.
Nakon, prognaničke Odiseje proživljene u Zagrebu i useljenjem u ovaj skromni stan sa svojom djecom, za mene započinje zapravo - "dvojni život". Dok je tijelo i život ovdje u Zagrebu, duša i srce kuca za Vukovar.
Humanitarni trag u mom životu je ostavila moja majka koja je u Vukovaru bila aktivni član Crvenog križa. Kao djevojčica pamtim sve te razgovore, aktivnosti, kojima sam često i sama prisustvovala, jer me majka često puta vodila sa sobom.
Odmah nakon dolaska u Zagreb, započela sam prikupljati knjige za našu Vukovarsku knjižnicu, u tim još uvijek ratnim vremenima. U vrlo kratkom vremenu sam prikupila nešto više od petstotinjak knjiga, no tada su mi ljudi iz naših redova prognanika rekli kako je trenutno , u to vrijeme kvalitetnije pisati i na taj način prenositi istinu o Vukovaru i našem stradanju.
U iskrenoj želji kako bih pomogla, vrlo brzo sam organizirala uz nekoliko zainteresiranih organizirala Udrugu pod nazivom Tin Ujević. Udruga je okupila pjesnike amatere, koji su imali potrebu izreći svu patnju i bol koja je još uvijek bila nadvila nad okupiranom Vukovarom. Tu sam i ja, iako trgovkinja po struci, započela pisati svoje prve stihove, učeći od iskusnijih i stručnijih sve tajne pisanja i izričaja proze.
Iza mene je pet objavljenih zbirki poezije pod nazivima:
Vrijedi također reći, kako je kritika za sve zbirke uglavnom bila dobra, osobito je kritika izdvajala zbirku Platane Vukovarske, ona je bila prva i tu su bile iznimno snažno izražene emocije. Za tu zbirku je napisao izuzetnu recenziju, nekadašnji novinar a sadašnji voditelj - Jutra poezije - Robert Roklicer. Tu vrijedi spomenuti i osvrt Ivana Andrić u kulturnom glasilu Most iz Mostara, te podosta recenzija u glasilu Hrvatski vojnik.
Nakon toga, nastavili smo i dalje prikupljanje slika - gdje je odaziv bio doista , rekla bih odličan.
U malenom ukusno uređenom stanu, krcatom knjiga, slika ali i suvenirima iz Vukovara te ostatka Lijepe naše, tu živi svoje aktivne umirovljeničke dane Jozefina Lada, još uvijek ne gubeći nadu, tražeći uporno supruga i oca od onoga kobnog 19. studenoga 1991. godine.
Naime, tada je posljednji puta vidjela svoga muža i oca u sportskoj dvorani u Borovu Selu, i od tada im se, već 25 godina, gubi svaki trag.
Ubrzo sam, preko Dalja, Novog Sada sa svojom kćerkom koja je tada imala svega 13. godina, osvanula u Zagrebu. Nakon nekog vremena nam se pridružio i sin Tihomir , koji je oslobođen iz srbočertničkih logora.
Nakon, prognaničke Odiseje proživljene u Zagrebu i useljenjem u ovaj skromni stan sa svojom djecom, za mene započinje zapravo - "dvojni život". Dok je tijelo i život ovdje u Zagrebu, duša i srce kuca za Vukovar.
Humanitarni trag u mom životu je ostavila moja majka koja je u Vukovaru bila aktivni član Crvenog križa. Kao djevojčica pamtim sve te razgovore, aktivnosti, kojima sam često i sama prisustvovala, jer me majka često puta vodila sa sobom.
Odmah nakon dolaska u Zagreb, započela sam prikupljati knjige za našu Vukovarsku knjižnicu, u tim još uvijek ratnim vremenima. U vrlo kratkom vremenu sam prikupila nešto više od petstotinjak knjiga, no tada su mi ljudi iz naših redova prognanika rekli kako je trenutno , u to vrijeme kvalitetnije pisati i na taj način prenositi istinu o Vukovaru i našem stradanju.
U iskrenoj želji kako bih pomogla, vrlo brzo sam organizirala uz nekoliko zainteresiranih organizirala Udrugu pod nazivom Tin Ujević. Udruga je okupila pjesnike amatere, koji su imali potrebu izreći svu patnju i bol koja je još uvijek bila nadvila nad okupiranom Vukovarom. Tu sam i ja, iako trgovkinja po struci, započela pisati svoje prve stihove, učeći od iskusnijih i stručnijih sve tajne pisanja i izričaja proze.
Iza mene je pet objavljenih zbirki poezije pod nazivima:
- Platene Vukovarske
- Po žeravici hodim
- Miris Dunava i trešanja
- Žuborom mi Dunav zbori
- Rijeka snova
Dok su dvije zbirke pjesama u pripremi.
Moram istaknuti kako sam za dio sredstava potrebnih za tiskanja pojedinih zbirki pjesama dobila pomoć Udruge - Vukovarske majke. No ostatak sam sredstva uložila sama.
 |
| Jozefina Lada, humanitarka, prognanica i pjesnikinja |
Također sam imala promocije u svim novozagrebačkim ali i u ostatku grada, knjižnicama. Nikako ne bih htjela, da ispadne hvala, no moram priznati kako su svugdje moje zbirke uglavnom odlično primljene i prihvaćene. U pripremi su još dvije zbirke mojih pjesama, no imam osjećaj kako još nije vrijeme za njihovo objavljivanje.
Uz pisanje poezije, nekako gotovo istovremeno me privuklo slikarstvo, no ne na način kako bih ja slikala, već sam osjetila potrebu realizacije i organiziranja likovnih kolonija, gdje bih skupila uglavnom slikare iz cijele Hrvatske ali i iz nama susjednih zemalja, Slovenija , Bosna i Hercegovine ...
Ta moja aktivnost je urodila mnogim novim kvalitetnim poznanstvima, prožetim kulturom, gdje se na taj način brišu granice stvaranja, tehnika, ali i ovozemaljske granice.
Iza mene je čitav niz kolonija i mnogo godina druženja i upoznavanja sa mnogim slikarima. No, kako se ništa ne događa slučajno, tako se nedugo - prije par mjeseci (srpanj,2016 god.) dogodio slučaj da se i moja humanitarne aktivnosti nisu imale priliku zaustaviti , već naprotiv. Naime, slikar Tomo Hrgetić iz Slavonskog Broda je naslikao portret male Maje Petrović, te me zamolio da je taj portret preuzmem na Autobusnom kolodvoru ovdje u Zagrebu. Tu se našao i Miro Petrović otac Maje sa kojim sam se tada i osobno upoznala. U kratkom razgovoru uz kavu, došla sam do zamisli da preko svojih prijatelja slikara također budem aktivni sudionik Humanitarne akcije - Za Malu Maju.
Naime, maloj Maji Petrović dijagnosticiran neuroblastom, zloćudni tumor nadbubrežne žlijezde sa metastazama u limfnim čvorovima vrata te u koštanoj srži. Isprva sam planirala organizirati koloniju, no s obzirom na cijenu organiziranja i održavanja kolonije , ubrzo sam od toga odustala. Naime , imala sam iskustva sa organiziranjem ovakvih kolonija, između ostalih, organizirala sam donatorsku koloniju i za Udrugu- Vukovarske majke.
Tada sam došla na ideju da zamolim sve slikare koje poznajem (u Hrvatskoj i šire) da doniraju po jednu svoju sliku kako bi organizirali donatorsku licitaciju slika, kako bi sakupili što više sredstava za liječenje male Maje. Prava licitacija se održala u Salzburg-u (Austriji) gdje su prodane sve (cca30) slika i prikupljeno je 2 200 €.
 |
| Maja Petrovič, na liječenju u Salzburg-u |
Donatorska licitacija je održana na Tehnološkom fakultetu ovdje u Zagrebu i vrijeme Novogodišnjih praznika, no na žalost - bila sam spriječena bolešću (Gripa!), prisustvovati tom zanimljivom skupu.
Kako neslužbeno saznajem, prodano je mnogo slika (cca 30) slika. Kako doznajem ostalo je desetak ne prodanih, no još uvijek ne znam koja je količina sredstava prikupljena. Naravno, kako ovu priliku koristim kako bih zahvalila svim slikarima, bilo iz Hrvatske, Slovenije ili Bosne i Hercegovine, na doniranim slikama, koje će uvelike pripomoći u izliječenju male Maje Petrović, te njezinu obitelj učiniti sretnijom.
Za kraj bih rekla kako se i vi možete uključiti u ovu Humanitarnu akciju svojim sredstvima na račun - HR3123600003116449956 otvoren u Zagrebačkoj banci. Poziv na broj je HR00 58243364080, opis plaćanja :”Za malu Maju”.Osim toga možete nazvati na 060 94 94 94, poziv se naplaćuje 6,25 kuna.
Na kraju bih zahvalila na posjeti, osobnog sam mišljenja kako ja nisam usamljena u ovakvom djelovanju, sigurna sam kako uz mene ima još mnogo, mnogo anonimnih osoba, koje svojim marljivim radom također čine ovakve i slične stvari, te našu Hrvatsku čine svakodnevno boljom i ugodnijom za življenje. Također bih , naravno ako nije kasno, zaželjela svima sretnu, uspješnu 2017. godinu, prepunu zdravljem, veseljem i blagostanjem.
Nema komentara:
Objavi komentar