Odluka je samo korak

Novi Zagreb - Donijeti odluku je zaista bitna stvar,ali donijeti odluku u pravi trenutak i biti njome zadovoljan je potez od velikog značaja.

Kao mlada djevojka bojala sam se donositi i najmanje odluke. Tu je bila mama kojoj bih se uvijek za pomoć rado obratila. Ona je to odlično odrađivala umjesto mene i tako je to funkcioniralo. To je trajalo do onog trenutka kada su se naše odluke počele razlikovati. Osjećala sam da bih se ponosnije osjećala ako ih donesem sama,no još uvijek sam se bojala posljedica. Svoje odluke koje sam davala, davala sam ih u strahu i grču, pa one nisu rezultirale baš najbolje. Nakon loših odluka opet sam se obraćala majci. Ona je to popravljala na svoj način. U tom načinu nisam mogla naći sebe,to jednostavno nije bilo ono što sam željela. S jedne strane želja, a s druge odluka, ali koja? To nisam znala,a nije mogla znati ni moja majka koja je jedino mogla gledati iz svoje pozicije s dozom zaštite svog djeteta. Kako sam odrastala smatrala sam da je sramotno ako već jednom ne dajem odluke sama.

Krenula sam i što više, davala sam ih onako, pod moraš. Bez previše kvalitetnog razmišljanja nisam donosila ispravne odluke, bar ne za sebe jer nisam bila zadovoljna njihovim ishodima.

Previše je bilo straha u tom činu da bi mogao ispast onakav s kakvim bih bila zadovoljna i sretna. Strah je ipak jenjavao,a i shvatila sam zašto. Kada sam bila opterećena što će drugi reći, ako donesem krivu odluku, strah je rastao ,kad sam napuštala takav način razmišljanja, on se smanjivao. Znala sam ubrzo da su odluke moje i da jedino u lošim odlukama mogu nešto naučiti za sebe. Odluku dati za nešto nepoznato gdje još nismo bili izuzetno je teško i ne možemo predvidjeti njezine rezultate. No nešto drugo ipak mogu.

Mogu sama sebe pitati da li mi je nešto potrebno i koliko mi je to potrebno. Od kojeg značaja je ova odluka za mene u životu? Što njome dobivam, a što gubim? Što ne želim izgubit ,a što želim dobiti?. Vjerojatnosti su i u  jednom i u drugom pogledu. Ako je uopće ne donesem ne mogu ni dobiti ni izgubiti. Uglavnom ne mogu ništa izgubiti jer ničega u startu nema. U najgorem slučaju mogu ne dobiti ono što želim ,ali izgubiti ništa ne mogu. To razmišljanje ima veliku prednost u stvaranju motivacije za ostvarivanjem koraka.

Odluka onda nije pogrešna, ona je samo pokazatelj gdje sam sada u odnosu na prije.

Čega sam se onda bojala? Stvarno zanimljivo! Vjerojatno odgovornosti, a ne odluke. Odgovornost da donesem odluku te da se s njenim ishodima nosim kakvi god oni jesu. Oni nisu ni dobri ni loši, oni su jednostavno takvi. Oni su tu da mi pokažu gdje sam sada u odnosu na ono  gdje želim biti. To su samo pokazatelji mojih sadašnjih, odnosno budućih -sljedećih koraka-sljedećih odluka.

Kad zavoliš odluke i odgovornost onda je veliki gušt biti u tom svijetu.

A straha kao što sam primijetila, više nema. Bez njega kristalnije, čišće razmišljam, a slika koju vidim nije više mutna. Ona je upravo onakva kakvu želim.

Kako vi svladavate strah koji se javlja kada trebate poduzeti određene korake?

Poduzimate li korake ili to netko radi umjesto vas?

Znate li koji su to koraci bitni za vas? Ako ne znate vi, vjerujte nitko drugi to ne zna za vas!

No, mogu vam pomoći na tom putu kako biste ih prepoznali i aktivirali. 

Ne zaboravite , samo pravi koraci vode nas na pravi put. Još se nitko nije krivim potezima dočepao dobrih djela.

Aleksandra Ivanac….life and  business coach/konzultant/eduktor….www.coachingflow.com