.

četvrtak, 24. ožujka 2016.

Od zanosnih ideja nekolicine mladih do Kulturnog centra Travno

Travno - kulturni centara Travno ustanova je u kulturi, koja se bavi organizacijom različitih edukativnih i kulturnih programa - koncerata, izložbi, kazališnih predstva, edukativnih i popularnih radionica i seminara, predavanja i tečajeva stranih jezika te Međunarodnog festivala kazališta lutaka - PIF.

Dvadeset je godina kako  KUC Travno djeluje u Novom Zagrebu na adresi Božidara Magovac 17, na platou Mamutice, najveće zgrade u Zagrebu i u Hrvatskoj, a tek dvije godine da djeluje pod tim nazivom. Mnogima je, ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu, poznatiji njegov prijašnji naziv Međunarodni centar za usluge u kulturi - MCUK (Internacija Kultura Servo - IKS) kojeg je osnovao Savez esperantske omladine daleke 1972. godine. 

I, tu bogata povijest ove kulturne kuće ne staje. 

Naime, ovih smo dana posjetili KUC Travno i zamolili g. Ivana Špoljarec - Štefa, voditelja scensko audiovizualnih programa da nas malo pobliže upozna sa dugom, bogatom i zanimljivom povijesti ove kulturne ustanove. 

Ustanove koja u svom dugom trajanju pamti mnoge izazove, koje je uvijek uspijevala čarobno pretvarati u uspjehe i iskorak u osvajanju novih kulturnih vrijednosti u Hrvatskoj kulturi.



g. Ivan Špoljarec- Štef, voditelj scensko
audiovizalnih programa
-  Cijela priča o KUC Travno započinje, tamo negdje 60-tih godina prošlog stoljeća i to u Studentskom esperantskom klubu. U tom je klubu, jedna grupa mladih esperantista odlučila otvoriti esperanto širokoj upotrebi i koristiti ga onoj svrsi, koji bi on kao međunarodni jezik trebao biti, da omogući međunarodnu komunikaciju.

S tim u cilju , na amaterskoj bazi, ta je grupa pokrenula u jeku turizma koji se tek rađao na našoj obali tih 60-tih godina, pad da onda u toj nekoj sinergiji, pokrenu i nekakve kulturna događanja. Jer, dolaze turisti iz različitih zemalja, pa da im se pruži mogućnost kulture. Krenuli su sa 6 - 7 različitih festivala od folklora, filma, kazališta i sl. Bili su sigurni kako će ti festivali uspjeti zaokupiti širu pozornost. No u tom spektru kulturne ponude im je nedostajao još jedan festival, odnosno neko mjesto od Bleda do Dubrovnika, da se pokriju. Kad su razmišljali - Što bi, što bi ...?? Jedna od članova te iste grupe se bavila lutkarstvom, te je predložila - Hajmo pokušati festival lutkarstva.

I zapravo, što se iz svega dogodilo?

No, kako je sve to bilo, pomalo i nadobudno, i oni su bili svjesni toga. No od gotovo svih tih festivala koje su pokrenuli, upravo je - lutkarski (koji je bio kao zadnja "rupa na svirali") se pokazao uspješnim. Naime, na njega se odazvali, 4 - 5 kazališta iz tadašnje - istočne europe. No, bila su to prava profesionalna kazališta, koja su pripremila svoje predstave na - esperantu. To je bio, kao jedan od uvjeta, festivala. 

Zapravo, tako je nastao taj prvi festival, kazališta lutaka -  PIF - koji je prvobitno bio zamišljen, da će se održati u Bledu, no zbog nekih probleme ipak se održao u Zagrebu. To je zaista bio, pun pogodak!

Nastupilo je 4 - 5 velikih profesionalnih kazališta, što je odjeknulo u Zagrebu kao veliki kulturni događaj i dobilo podršku sredine, makar je to bilo, totalno amaterski organizirano. Još je zanimljivije da su cijeloj toj priči, podršku dali i Svjetski savez esperantista, jer se ipak nekakva kultura na esperantu događala. No, također i lutkari kao njihova međunarodna organizacija, koja je zapravo najstarija kazališna organizacija (što mnogi i ne znaju) Svijetska UNIMA lutkarska, je pružila također svesrdnu podršku, tako da su sa jedne strane dobili, jednu kvalitetnu bazu i tada su odlučili: OK, kada je to tako dobro uspjelo, hajdemo to uraditi i slijedeće godine.

Tako je nekoliko godina, taj festival saživio, sa jednom vrlo specifičnom atmosferom, prije svega jer su se predstave igrale na esperantu. Postojala je dječja publika, koja je to pratila iz različitih zemalja: Mađarske, Belgije, itd... Ali iz  Hrvatske koja je učila esperanto, tako da smo imali taj neposredni dodir. To je bio jedan idealistički projekt, koji se nakon 4 - 5 godina više nije mogao amaterski organizirati. U tom trenutku se pojavio određeni poticaj, kako bi se uradila organizacija (tada jedini mogući način) preko Saveza Socijalističke omladine, kao inicjatora. To je urodilo plodom - organiziranjem male organizacije od svega troje ljudi, koja je 1972. godine započela sa radom. Formalno je osnovana, godinu dana ranije, ali 1972. godine, stvarno je registrirana, kao Ustanova, tu kod nas i počela je sa radom. Ta Ustanova je nastavila profesionalno organizirati Lutkarski festival PIF, koji je eto traje do danas. Ove godine mu je 49. godišnjica, iduće godine 50. Želio bih istaknuti kako je taj festival, najstariji Kazališni Međunarodni festival u Hrvatskoj, u opće.

Na sreću i uz veliki trud festival se uspio održati svih ovih godina i tijekom Domovinskog rata, o svemu imamo i monografije. 

Eto, tako je zapravo nastala naša Ustanova.

Njoj je bio jedan od osnovnih zadataka, da njeguje i razvija Lutkarski festival PIF, koji se pokazao uspješnim, s druge strane u ostatku vremena organizira i realizira druge projekte u kulturi. Njezin početni naziv je bio, izvorno na esperantu - Internacija Kultura Servo - IKS, što u prijevodu na Hrvatski jezik znači Međunarodni centar za usluge u kulturi i dugi niz godina, je zapravo tako i funkcionirala. No zbog  povijesnih i nekih drugih sticaja okolnosti , jezik esperanto nekako izgubio, naročito tijekom Domovinskog rata, kada je došlo u pitanje opće opstojnosti Festivala, ali i Ustanove. 

Tako da je tek koncem 1980-tih godina (1987.1988. godine) je Međunarodni centar za usluge u kulturi, dobio status- Centra za kulturu u gradu Zagrebu. Do tada je on bio čisto, samostalna organizacija, na samofinaciranju (financirani samo preko projekata). Centar kao takav od tih godina postoji i bio je smješten u prostorijama u  Francuskog saveza ( Ambruševa ulica) do tada, ali tada se postavljao problem, povrata imovine. Tako da Centar nije imao gdje raditi. No, kako se razvijao i rastao ovaj novi dio Zagreba, odlučeno je da se gradi ova zgrada u kojoj se nalazimo. Kako se željelo izbjeći organiziranje neke nove organizacije, mi smo od Grada dobili poticaj da izvodimo programe ovdje, što više možemo u Novom Zagrebu. Tako se započela i graditi ova zgrada, sredstvima samodoprinosa  građana ovog dijela  Zagreba, a nominalni nosioc investicije je bio Međunarodni centar za usluge u kulturi. Dakle, pod naime se imenom sve ovo gradilo i mi smo vodili gradnju i sve oko nje, do Domovisnkoga rata.

Na žalost u to vrijeme se sve gotovo "raspalo". Ovo je bilo građevinski završeno (a počelo sa sa gradnjom za Univerzijadu 1987. godine). Tada je sve stalo, zgrada se devastirala .Tijekom Domovinskog rata je u ovom prostoru čak dijelom bio i arhiv Židovske općine (koja je također na žalost devastirana, jer je nitko nije čuvao). Također je u to vrijeme u Velikoj dvorani bilo skladište Caritasa. 

Naravno, kako smo bili tužni takvom situacijom, te smo odlučili ne neki način nagovoriti Grad, da se ipak sve to skupa dovede u nekakvu kulturnu funkciju. Moramo priznati, kako se trud isplatio, tako da smo mi ovdje došli 1995,godine u ovaj gornji prostor, jer je u donjem dijelu sve bilo u betonu i prašini.No, tu smo započeli  raditi programe. Dakle od 1995. godine, smo mi, kao Centar ovdje prisutni.

Kako nije bilo sredstava da se ovaj kompletan prostor dovede svojoj namjeni, uslijedila je velika bitka, kroz koju smo "gurali" u tim teškim godinama, kako bi se sve to polako uredilo, dovelo u red.

Tek 2007. godine, je dvorana kao takva bila završena i stavljena na neki način u funkciju. No, tada se ponovno dogodila jedna nezgodna situacija. Iako smo mi tu bili više od 10 - 12. godina, razvili kulturni sadržaj, navike i sl (što rade i svi lokalni kulturni centri) zbog nekih razloga (da ne idemo u detalje), dogodio se presedan. Dakle, Grad Zagreb je donji  (cijeli prizemni dio, sa novom dvoranom i sa ostalim sadržajima - upravo, kada smo je mi trebali započeti koristiti!) dao Zagrebačkom kazalištu lutaka, kao drugu scenu!


Naravno, kako je takva situacija prouzročila određeni kolaps. Naime ljudi  su očekivali, Kulturni centar za sebe, a dogodilo se da Zagrebačko kazalište lutaka, jedanput mjesečno, napravilo  nekakvu "ofrlje" predstavu, tek toliko da se nešto događa i ništa. A, zapravo - nas su tu percipirali, kao domaćine i upravitelje zagrade, što mi nominalno i jesmo bili, jer su svi  računi glasili na nas. Ljudi su znali da mi ovdje radimo programe i što sad?

Dvorana je tu, a ništa se ne događa!

I taj mali nesporazum je trajao otprilike tri godine ili malo više, dok se nije shvatilo (u međuvremenu su nastale i osobne netrpeljivosti, također nesporazumi u plaćanju režija ...) Npr. Mi smo plaćali sve režija, no kada smo trebali koristiti veliku dvoranu, tada bi nam oni istu naplaćivali. 

Taj način zaista nije "hodao"!

Napokon je tek početkom 2011. godine Grad odlučio cijelu zgradu čak i sa dodatnim prostorima, sve dati nama na upravljanje. Tek od tada mi radimo programe u Velikoj dvorani, odnosno u svim prostorima koji se nalaze u prizemlju našeg Centra.

Toliko malo i ukratko o povijesti našeg Kulturnog centra Travno, kako bi vaši čitatelji saznali nešto više o nama.

No, o programima, što je Centar uradio, to je ipak 40 - 50. godina, to možete samo misliti.

U onim početnim vremenima smo preko i putem esperanta su se radili mnogi međunarodni projekti, stručnih seminara, koji su potencirali baš jezičnu svjetsku problematiku - nepravednost u svijetu, kako svi moramo govoriti engleski jezik i sl.

Također smo prezentirali mnoge male kulture, recimo Etiopije, Bolivije,i sl. Odlične smo veze preko esperanta imali sa Kinezima.

Sam lutkarski festival PIF je napredovao. Zasigurno je postao jedan od image grada Zagreba.Postao je jedan od najvećih i najcjenjenijih lutkarskih festivala u svijetu sa najdužom tradicijom, tako da je nastupiti na festivalu iznimno prestižno za lutkarske umjetnike. S druge smo strane isto, razvijali i literarni, odnosno književni osjećaj, s tim da smo prevodili i objavljivali djela naših autora na esperanto, tako da imamo jednu veliku biblioteku. Tu su djela od Vesne Parun, Jože Horvat, nekoliko romana od Miroslava Krleže i sl.. Objavili smo također Veliku antologiju hrvatske proze i Antologiju hrvatske poezije, koje su imale strašan odjek, iz razloga što (možda je to raritet, koji većina ljudi ne zna!) je niz pjesama naših Hrvatskih autora, tako preko esperantskih prevoda objavljen prvi i jedini puta do sada na niz malih jezika, od  recimo Perzijskog, Korejskog, Islandskog i sl.. Naime sve smo to objavili kasnije u jednoj knjizi (prikupili smo sve prijevode do kojih smo mogli doći). Također želim spomenuti, kako je naš Centar , na temelju iskustva, napravio jedinstvenu metodu , vrlo sažetu, vrlo konciznu i vrlo popularno za učenje esperanta, koje je i nazvano  - Zagrebačka metoda učenja esperanta. Od 80-tih godina prošlog stoljeća, pa do sada je od 30 - 40 jezika adaptirano, pod nazivom, također Zagrebačka metoda.

Također smo krajem 80-tih godina, radili mnogo neobičnih i zanimljivih kulturnih događanja u gradu. Recimo, vjerovatno smo jedni od prvih koji su radili velike manifestacije, na tadašenjem Trgu Josipa Jelačića. Ta se manifestacija zvala - Kavana Zagreb. To su bila velika događanja na kojima (prvi radovi Kreše Dolenčić,) koji je tada sa nama kao student surađivao  režiji tih velikih predstva. Također smo organizirali program na - Zrinjevcu.

Spomenuo bih također dvije, vrlo vjerovatno jedinstvene izložbe u Muzeju Mimara. Tu smo priredili izložbu - Početnica- iz cijelog svijeta, koje smo preko esperanta pribavili gotovo 200 Početnica od Ruskih tamo državica, pa do Južne Amerike, Kanade, svih evropskih zemalja. To je bila prilika da se na jednom mjestu skupi i vidi, kako i iz čegadjeca u svijetu uče čitati i pisati.

U vrijeme Univerzijade,  smo nešto slično uradili. Tada samo organizirali veliku izložbu - sportke štampe. Također smo skupili štampu iz gotovo cijelog svijeta i tako je bilo prezentirano - tada je to bio dio službenog programa.

Kada smo se doselili u ovaj prostor, tada smo se posvetili lokalnoj zajednici, tako da većina tih programa i tih stalnih edukacija, koje održavamo za djecu od gitare, likovnih radionica, dramskih, a osobito lutkarskih radionica, je naš stalni program dodan danas.

Također je naš Lutkarski festival iznjedrio putem svoje morfoze, nekoliko kulturno jedinstvenih i kulturno važnih stvari. Prije svega, poticali smo objavljivanja stručne literature o lutkarstvu, što do tada nitko nije imao sluha. Objavili smo nekoliko kapitalnih djela, od "Povijesti Europskog lutkar u opće" , što je napisao dr. Jurkovski, najveći autoritet u lutkarstvu. 

No, isto tako i čitav niz stručnih knjiga od lutkarskih teoretskih djela.

Ono što je još zanimljivo, tokom desetak ili petnaest godina, je kolegica Livija Kruflin, (koja je tada ali i danas vodi festival) inicirala prezentaciju lutkarskih škola i akademija iz različitih Europskih zemalja.  Cilj i poticaj prezentacije je bio -  prvo otvaranje  lutkarske akademije U Hrvatskoj (koja je uopće do prije 5 - 6 godina nije postojala) nastala u Osijeku na njihovoj Umjetničkoj akademiji. Tek sada , zapravo imam prve školovane lutkare u Hrvatskoj.

Evo, ovo je općeniti naš doprinos. 

Ono što danas radimo, to možete vidjeti iz naših programa i na web-u. 

Nema komentara:

Objavi komentar