utorak, 17. siječnja 2017.

Možemo, no lakše nam je uz vašu pomoć

Remetinečki gaj - Ovih dana smo posjetili članicu Udrugu Dodir - Udrugu gluhoslijepih osoba Grada Zagreba koja se nalazi u Remetinečkom gaju, na broju 14, u prostoru Doma zdravlja Remetinec.

Udruga gluhoslijepih osoba Grada Zagreba je nacionalna, nevladina i neprofitna organizacija osnovana 21.12.1994. s ciljem omogućavanja dostojanstvenog i ravnopravnog suživota gluhoslijepih osoba u društvenoj zajednici. Ciljevi udruge su promicanje interesa gluhoslijepih osoba u Republici Hrvatskoj i izvan nje ostvarivanjem njihovih temeljnih ljudskih prava na edukaciju, rehabilitaciju, komunikaciju i socijalizaciju.

Vođena svojim uvjerenjima, od samoga početka djelovanja, udruga Dodir provodi integrirajuću strategiju protiv socijalne depriviranosti i isključenosti osoba s gluhosljepoćom. Stoga Udruga aktivno djeluje u: 

a) socijalnoj skrbi
  • pružanje podrške korisnicima u ostvarivanju osnovnih egzistencijalnih potreba i podizanju kvalitete života, 
  • sprečavanja socijalne isključenosti i deprivacije
  • pružanja psihosocijalne pomoći osobama s gluhosljepoćom i članovima njihovih obitelji.
b) zdravstva
  • promicanje prava pacijenata s gluhosljepoćom na komunikacijsku pristupačnost
  • osiguravanje prava na pomagala
c) odgoja i obrazovanja
  • osiguravanje službi podrške integraciji učenika/studenata s gluhoćom/gluhosljepoćom u redovni sustav obrazovanja
  • provođenje specifičnih edukacijsko-rehabilitacijskih programa za djecu, mlade i odrasle osobe s gluhosljepoćom
d) zakonodavstva
  • usvajanje gluhosljepoće u zakonskim okvirima
  • ostvarivanje prava na prevoditelja/intervenora
e) kulture
  • razvoj i njegovanje kulture gluhoslijepih osoba kroz poticanje razvoja kreativnih potencijala osoba s gluhosljepoćom
f) sport i rekreacija

  • organizacija slobodnog vremena i rekreativnih aktivnosti
g) znanosti
  • istraživanje hrvatskog znakovnog jezika

Moramo priznati kako su nas članovi ove udruge iznimno srdačno primili, počastili ukusnim čajem, gdje su se onako usput pohvalili - kako su vični kuhanju i kako su nedugo prije održali međusobno natjecanje u kuhanju jednostavnih jela, gdje na kraju - nije bio važan pobjednik, već zajednička degustacija i uživanje u ukusnim spravljenim delicijama. 




Marija Ibriks, predsjednica
Udruge Dorir, Remetinečki gaj
- Iza nas je 10. godina uspješnog i vrijednog rada. Do ovoga jubileja i svih ostvarenih kvalitetnih rezultata smo došlo upornim i strpljivim radom svih nas. Naime, kroz svo to vrijeme trudili smo se učiniti što više za sve naše članove, no moramo priznati, kako pred nama i u budućem radu stoji još mnogo izazova.

- Možete li nam reći koga sve okuplja vaša Udruga?

- Okupljamo gluho slijepe osobe. No, velika je pojedinačna razlika gluhoslijepih osoba. Od gluho slijepih, koji ne vide ništa i ne čuju ništa. Naime moramo dvoručno ili abaecedom na dlanu prevoditi ili kao ja koja sam nagluha i slabovideća. Protiv koliko god mogu na  očitavanju, ali isto koristim uglavnom ruke. A oni koji su nagluhi, a bolje vide, oni koriste govor ili očitavanje. Oni koji su baš gluhi, oni trebaju imati prevoditelja, pratnju, ne mogu sve sami.

- Kako ste zadovoljni ovim prostorom u kojem djeluje vaša Udruga ? Kakvi su uvjeti?

-  O ovom smo prostoru koji sada koristimo zadovoljni. Ovdje održavamo raznolike radionice, likovne keramičke i sl.. Zadovoljni smo, no nama zaista nedostaje mnogo više edukacije... Svi želimo više. Naime, nedostaje nam dovoljan broj prevoditelja, pratnje...

- Iz vaših riječi se da naslutiti, kako u  nekim važnim segmentima života vaših članova izostaje svekolika ili bar veća podrška države.

- Ukupno stanje, nije toliko loše, no ipak je to sve premalo, jer gluhoslijepe osobe imaju zaista opravdanu potrebu da "non stop" imaju prevoditelje i pratnju, kako bi mogle objasniti što se događa oko nas. Zato, ta osoba koja prevodi ne može biti uz nas 24. sata. Te se osobe moraju mijenjati, stoga gluhonjema osoba nije zadovoljan što se prevoditelj mora mijenjati... Premalo imamo prevoditelja, koji bi uspješno mogli pratiti sve naše potrebe.

- Neke smo aktivnosti već spomenuli, radionice itd... No ima li još nekakvih aktivnosti?

- O da, održavamo jogu. To ja nama najveća radost. To je nama potreba da se mi razgibamo. Naime, gluhoslijepa osoba sjedeći sama je potištena, osamljen, napušten... Joga, te cijelog "razbudi", tijelo... Održavamo i radionicu glume, koju održavamo jedanputa na godinu, nakon čega nastupamo u mnogim društvenim prostorima, kazalištima.... To isto također budi interes svih naših članova.

- Kakva je suradnja sa srodnim udrugama ?

- Mi se družimo sa ostalim sličnim udrugama, iako moram priznati, kako to ne činimo često. Obično to planiramo otprilike svaka tri do četiri mjeseca. Tada se družimo sa slijepima, nakon toga sa gluhima. No, mi kao članovi volimo više , međusobno druženje i sigurnost zbog naše specifičnosti, stoga baš nismo skloni putovanjima.

- Za kraj ovog našeg kratkog razgovora, htjeli bi vam zahvaliti na susretljivosti uz obećanje kako ćemo se ponovno susresti i popratiti vaš rad, odnosno rad vaše Udruge.

- U svoje osobno ime i ime svih članova zahvaljujem na vašem dolasku i radujem se skorom ponovnom susretu. Za kraj bih htjela ponovno istaknuti kako nam zaista treba pratnja i prevoditelji. Pozivam također sve zainteresirane, da nam dođu pomagati, kako bi nam  olakšali život. Vi ljudi bez hendikepa ste svakodnevno u mogućnosti konzumirati raznolike informacije, što bi željeni i mi, jer smo na ovaj način jako zakinuti . Naime velika je želje nas, da nam se svakodnevno prevede televizija, novine i sl. kako bi i mi bili u prilici saznati što više informacija a samim time mogli oplemeniti i u ljepšati svoj život.




Ivan Vrućina, gluhoslijepa osoba, član
Udruge Dodir - ispred svog rada.
- Počeo sam se baviti kiparstvom , tamo negdje '90tih godina, prošlog stoljeća. Sigurno sam to intezivno radio nekakvih desetak godina. Sada se upuštam u kiparstvo tek povremeno.

Negdje oko 2003 godine započeo sam se baviti slikanjem i slikao sam radove na platnu sve do 2010. godine. To je bio jedan period dok sam do 2014 godine slikao manje slike. Prije sam bio usmjeren na velika platna, no nakon toga sam započeo slikati manja platna.

Također sam radio sa tehnikom drveta za božićne ukrase. Radili smo različite ukrase i za druge svečane prilike. Imali smo različite teme, npr. različite vrste cvijeća koje smo oslikavali. To smo izrađivali od papira, kaširanje... To je vezano uz Uskrs i različite prigodne blagdane. Stoga povremeno imamo organizirane radionice ... 

U zadnje vrijeme nemamo izložbi, već dugo nismo imali izložbi. Davno prije smo izlagali. 

2007. godine sam održao samostalnu izložbu u jednom hotelu, čijeg se naziva trenutno ne mogu sjetiti ( u blizini Vlaške ulice) Također sam održao jednu izložbu u gradu Vrbovcu, u knjižnici. Naime, naši zajednički radovi, rezultati naših radionica, također se vrlo često izlažu po knjižnicama.

Također sam 2003 godine održao izložbu skuptura i slika.

Znači, organiziramo i izlažemo svoje radove  po knjižnicama i po hotelima. Osobno sam do sada izlagao svoje tri samostalne izložbe.

- Svi ti radovi su rezultat radionica ili osobnog talenta?

-- Ne, ne ... Ništa ja nisam učio, ja sam sve samostalno započeo još od školskih dana. Naime,  kada sam bio gluh tada sam se uključivao u radionice. Rdio sam u školi isto tako vrlo mnogo na crtanju... Od malena sam zapravo sa umjetnošću slikanja, crtanja. Posle sam sve više i više vježbao i jednostavno napredovao, tako da sam samouk. Posebno me interesira priroda, česti motiv su mi stabla ili kuće, pejzaži .

Sada mi je sve teže slikati, jer mi se vidno polje sužava, tako da ono što slikam, slikam kontraste, Radim kontraste u bojama. Prije sam radio i veća platna, ali s obzirom na poteškoće sa vidom sada se usmjeravam na sve  manje plohe. Ono što još mogu raditi, to je da mogu raditi reljefe, npr. biste To je ono što vidim vani kada se krećem u prirodi ili  u svojoj okolini To tada prenosim.

Znači vani uz pratnju prevoditelja, ja sam zdrav , ja se mogu kretati, ja to mogu sve prihvatiti, samo mi je potrebno malo više vremena, jer ovako bez pratnje bez prevodioca, teško mi je sam izaći van. U zatvorenom ne mogu ništa raditi. Teško mi je uz svijetlost, jednostavno mi je premračno.



Kristijan Bezuh, gluhoslijepa osoba, član
Udruge Dodir - sa svojim radovima.
- Dragi Kristijane, kad si se započeo baviti crtanjem ?

- Započeo sam odavna. prije desetak godina imao sam svoju prvu samostalnu izložbu. Crtati sam započeo još kao dječak sa 11, 12 godina.

- Bavite se samo tehnikom crtanja olovka, flomaster ili ...?

- Koristim također i drvene bojice...koristim različite debljine od flomastera, od najmanjeg pa se do najboljega.
- A, teme ?

- Ja sam istražujem na internetu, pa što mi bude inspiracija, započnem spontano crtati Isto tako slikam i velike slike sa vodenim bojama. Otprilike mi treba , dva do tri mjeseca da završim pojedine slike.

Također volim slikati i karikature. To je nešto najljepše, najizazovnije. Kada vidim da je nešto ili neka situacija smiješna onda to nacrtam.

- Znači slijedeći puta kada dođemo, biti ćemo u prilici vidjeti i predstaviti neke od tvojih karikatura?

- Svakako i uslikati me sa njima. No, u ovo zimsko vrijeme daleko manje crtam, jer je dan umnogome kraći i svijetlost je drugačija. Ljeti sam mnogo aktivniji što se tiče crtanja.

- Ako je prva izložba bila prije desetak godina, kada je održana posljednja?

- Zaista sam dosta izlagao, između ostaloga izlagao sam u Osnovnoj školi. Također sam izlagao u mjesnoj crkvi. Također sam održao izložbu u klubu gluhosljepih.

Sa gluhosljepim kolegama sam izlagao na zajedničkoj izložbi u Splitu, potom i u Osijeku, zatim ovdje u Zagrebu. 

Te izložbe mi je pomogla organizirati moja mama, još prije dok je bila živa. U to vrijeme je ona kontaktirala savez Dodir i onda su oni organizirali izložbe. No ne mogu se sada sjetiti svih mjesta održavanja.

- Postoji li još, dragi Kristijan koji hobi uz crtanje i slikanje?

- Na žalost ne. Za sada se samo bavim crtanjem i slikanjem.

- Dragi, Kristijane, što bi nam rekao za kraj ovog našeg razgovora?.

-  Za sve nas treba nam pomoć prevoditelja. Stvarno bez njih ne možemo ništa. meni je ovdje teško doći samom. Znači, meni da bih došao ovdje na druženje, je potreban prevoditelj, pratnja i to je najveći problem koji mi imamo, sa kojim se svakodnevno susrećemo. Hvala vama na dolasku i nadam se ponovnom skorom susretu.

- Naravno, vidjeti ćemo se uskoro.




Kristina Anđelković, prevoditeljica
u Udrugi Dodir
-  Kako i kada ste postali prevoditeljica?

- Uh, to je duga priča. Započela sam volontirati prije 11. godina, kada sam završila drugi semestra znakovnoga jezika.

Moja je priča u principu započela poznanstvom jedne gluhe, mlađe osobe i tako sam se zainteresirala za učenje znakovnoga jezika. Ubrzo sam saznala za Savez Dodir i kako oni održavaju besplatni tečaj.

I tu je započela ljubav, naime tu sam se upoznala sa gluhosljepoćom. Naime,moram priznati kako do tada nisam imala nikakvih znanja o gluhoslepoći, tada me to počelo iznimno jako zanimati.

Pet ili šest godina sam počela volontirati u svoje slobodno vrijeme i evo već  tri godine, sada već četvrtu godinu studiram za zvanje prevoditelja.

- Znači, privukla vas je ljubav prema znakovnom jeziku vas je opčarala?

- Da, no i u obitelji imam isto tako rođake koji su gluhi, pa je isto tako bio još jedan poticaj za savladavanje tog fantastičnog jezika.

- Kako su vam prošle te tri četiri godine..Da li ste ostvarili sve ono što ste očekivali?

- Da li sam svladala?

- Ne, da li ste doživjeli sve ono ...

- Ovdje ima zaista svakakvih situacija. Uvijek , na kraju dana kada dođem doma, uvijek se iznenadim po nekim. No , dok radim o tome ne razmišljam, jer kao prevoditelj prenosite informacije. 

Tako kad dođem doma na večer i sjetim se sa čime sam se sve suočila taj dan pomislim - Bože dragi, kako ti ljudi u principu dosta vremena provode sami, izolirani... To je u stvari teško, kad dođete doma i kad vam to sve "sjedne" nije baš jednostavno. Dosta je zahtjevan posao.

- Vi ste u radnom odnosu?

- Jesam, baš kao prevoditelj i moram istaknuti kako nas je zaista premalo.U cijeloj Hrvatskoj nas je strašno malo. Mi ovdje u Zagrebu, još koliko / toliko, ali ... Imamo udruge i u Splitu, Rijeci, Osijeku, Varaždinu... Jednostavno, nemoguće je sve to "pokriti".

- Možete li nam reći, kao prevoditeljica - Kako uspijevate kao prevoditeljica da u ponekim situacijama ne uključite svoje emocije?

- To je jako teško. Stvarno vam treba vremena da to naučite. Po nekada se dogodi da kada je ponekada ovakva situacija gdje je druženje, onda možda prevoditelju i ponešto "izleti" što nije naš posao ili nije baš " u redu". No, kada ste na terenu van ove naše prostorije, onda se odnosim službeno, profesionalno. Onda je to , kao i neki drugi posao, svoj zadatak morate savršeno obaviti, kako bi on bio kompletan i  profesionalno urađen.

- Koje su vam najteže situacije u vašem poslu?

- Mi se prevoditelji također razlikujemo, što je potpuno normalno. Nekom je nešto najteže, dok je nekom drugom teže nešto drugo. Meni osobno je najteže prevoditi govornika koji ne shvaća uopće koga ima ispred sebe, koji se nikada suočio sa gluhosljepoćom, koji se isključivo obraća meni (kao prevoditelju) a ne korisniku i kada uporno objašnjavamo i govorimo, da se ne obraćaju meni (prevodiocu) već toj osobi, a oni to jednostavno ignoriraju, zanemaruju.

Jako su teške situacije npr. konferencije, koje jako dugo traju. Nas je premalo. Svaki bi prevodilac trebao dobiti zamjenu nakon dvadeset minuta prevođenja, a mi znamo u komadu prevoditi po dva, tri sata - što je izuzetno naporno. To je zato što nas nedostaje. To je boljka današnjeg društva. Postoji ogroman potencijal. Mislim, tu bi se moglo zaposliti jako mnogo ljudi, ali jednostavno  naš posao nije dovoljno prepoznat, tamo gdje treba.

- Zahvaljujemo na ugodnom i zanimljivom razgovoru.

- Hvala vama što se došli i sa radošću  vas očekujemo ponovno.



















Svi imamo jednake šanse

Novi Zagreb - Da zaista tako mislim od kada je moj um napustila stara paradigma da tako nije. Oduvijek sam znala da smo međusobno različiti i da zbog toga različito prednjačimo u nekim smjerovima svog života. Svatko je od nas u nekom svom polju rada na domaćem tlu kako se kaže. Neke sadržaje u životu ne mora predugo učiti jer ima neke predispozicije od prije koje se vrlo brzo uklapaju s novima. Ujedno , zainteresiranost ga okreće u nekom novom smjeru i učenje novih sadržaja ili snalaženje u novim situacijama počinje.

Svi imamo sve, to je apsolutna istina. Svatko ima onoliko koliko mu treba bez obzira koliko on mislio drugačije. Naravno da se to mijenja. Kad iskoristimo sve potencijale koje imamo do sada, otvara se nova mogućnost napredovanja i proces se nastavlja dalje. Kad se okrenem iza sebe imam podosta toga za čim sam samo mogla sanjati i maštati. Sada to uzimam zdravo za gotovo i to nije dobro. Uzdizati, hvaliti i zahvaliti za sve svoje korake koji me dovode dalje nego sam sada je veliki blagoslov samome sebi. To je vrijednost kojom izbjegavam uzimati sve zdravo za gotovo.

Kada odlazimo na razgovor za posao također imamo „jednaku“ šansu kao i ostali kandidati. Ovako je dobro misliti jer ako u startu kažem samoj sebi  da se drugi primaju preko veze onda gubim svoj pozitivan stav  i motivaciju za predstavljanje poslodavcu. U svakom slučaju da i ne postoji nepotizam netko drugi se može više dopasti poslodavcu nego ja. Ako tako startam mogu se odmah okrenuti i odustati.

Moje mogućnosti su široke i šire nego što to uopće mogu zamisliti, ali ih sve ne upotrebljavam. Neke apsolutno smatram nerealnima dok se ne pokaže da sam bila u krivu.

Što učimo iz situacije kada nismo prošli na nekom od odabira posla? Većina će reći ,da nisu imali sreće i da idu dalje. To nije dovoljan odgovor koji će mi objasniti koliko puta to neću imati sreće.Što ako se to nastavi dalje u jednom većem broju? Vjerojatno ću odustati i sebe smatrati nesposobnom.

Ako usporedimo ovaj primjer s dva muškarca kojima se sviđa ista dama, onda možemo reći da njih dvojica imaju iste šanse sve dok ne otkriju što je presudno što damu osvaja. Nakon toga jedan preuzima prednost.

Tako je i kod drugih situacija. Što u stvari poslodavac traži, što njemu treba, kakav tip osobe, što su njegovi osobni izbori, ne možemo saznati iz natječaja, ali možemo istreniranim razgovorom.

Kada odgonetnemo što drugoj osobi odgovara, odnosno što ona treba ,odlučujemo hoćemo li to ili ne.

Zaista, svi imamo jednake šanse i neograničene mogućnosti. Neki put je teži nego što smo mislili na početku, ali je put kojim jedino možemo doći do svoga cilja i ne nazivajmo ga lošom srećom. Zahvalimo mu jer on nas prebacuje na sljedeću poziciju.

To su naše šanse. Nebrojive . 

Do čitanja, vaša Aleksandra ....

ponedjeljak, 16. siječnja 2017.

Ružica i Ivan proslavili 50 godina braka

Blato - Jučer je bila svečana i radosna nedjelja, 15. siječnja, u obitelji Ružice i Ivana Šćukanec iz Blata, koji su proslavili zlatni pir, 50. godišnjicu braka.

Ružica i Ivan su se upoznali i odmah zaljubili  u travnju 1965. Bila je to ljubav na prvi pogled i od tada je njihov život bio nerazdvojan.

Ubrzo nakon upoznavanja i "hodanja" ,prije pedeset godina - bila srijeda, (Stara godina) dan 31. prosinca 1966. godine kada su Ružica i Ivan jedno drugome mladi, zaljubljeni i ponosni obećali zajednički život u dobru i zlu - do kraja života. 

Prvi dio svadbenog veselje se održao u Sesvetama, gdje je živjela Ružica, a drugi dio, na koji su se dovezli autobusom (autobus je bio iznajmljen od Ivanove tadašnje radne tvrtke - Sintal) sa svim uvaženim gostima - svatima, je održan drugi dan 1. siječnja 1967. godine u naselju Blato, tako da smo mi zapravo imali "dvije" svadbe - kazala nam je slavljenica  Ružica.


Za njih dvoje je jučer u župnoj crkvi  Blažena Djevica Marija Majke Božije u Remetinečkom gaju služena sveta misa koju je predvodio župnik Stjepan Rusan, kojom su obnovili bračne zavjete, ali i zahvalili dragom Bogu na zajedničkom životu, zdravlju i velikoj obitelji. Župnik je ovom uzornom bračnom paru koji je aktivan u župnoj zajednici čestitao ovaj lijep jubilej koji je rijedak u današnje vrijeme, zahvalio na uzornom kršćanskom životu i zaželio još puno godina u zajedničkom životu. Naglasio je kako u životu olako dajemo obećanja kojih se trebamo držati, a upravo su Ružica i Ivan Šćukanec svoje bračno obećanje održali evo, već - pedeset godina.

Misno slavlje prekrasnim sviranjem i pjevanjem uveličao je domaći Župni mješoviti zbor.


Ružica i Ivan imaju kćerku Renatu. 

Bilo bi i više djece, no nismo tada imali "životnog" prostora - rekla nam je naša slavljenica Ružica. U početku smo živjeli u staroj "komori". Tu se stara kuća srušila. Stoga smo živjeli kod Ivanove tete u toj staroj "komori". Zaista nismo imali adekvatne uvjete.

Presretni smo što je naša kćerka Renata u sretnom braku sa našim zetom Branko Regelja. Iz tog braka smo dobili na dar prekrasne tri unuke. Unuka Martina diplomirani fizioterapeut,  unuku Silviju, ugostiteljski tehničar te našu najmlađu unuku gimnazijalku Mariju. Eto to su naši Anđeleki - istaknula je Ružica.

Upitali smo naše slavljenike - Koji je "recepr" za ovakav zaista svake pažnje vrijedan uspjeh, za ovako dobar i dug brak ?

Na ovo pitanje nam je odgovorio slavljenik Ivan - Za dobar brak i dugi život u braku važna je strpljivost, praštanje, poštivanje, razumijevanje, oprost, zdravlje te djeca u obitelji. Sveta misa nedjeljom također učvršćuje zajednički život. Naravno, najvažnija je ljubav, bilo je  lijepih trenutaka, a bilo nam je i teško, ali smo se skupa borili za sebe i za našu djecu.“ 

Ovaj događaj, proslava 50 godina braka velika je radost i bogatstvo kako za supružnike i njihovu obitelj, tako i za župu ali i naselje Blato. Ova godišnjica potvrđuje kako ljudi mogu i trebaju živjeti zajedno, da je bračna zajednica dokaz tolerantnog života, te kako je obitelj temelj i oslonac u životu. Zajedničko druženje slavljenika i  njihove uže i šire obitelji ali i članova  Odbora podružnice umirovljenika Blato održana je u restoranu Tihi gaj u Kupinečkom Kraljevcu.

I za kraj Ružica i Ivan rekli su nam  u šali: “Ako Bog da, čekamo platinasti jubilej“.

Ne mora sve biti naporno, bolno ...

Novi Zagreb Ako malo bolje razmisliš vidjet ćeš da budućnost fitnesa pripada onima koji ga sada najviše mrze.

Jako malo ljudi redovito posjećuje teretane, dok ostala velika većina ima s njima loših iskustava pa su odustali od teretana ili ih se toliko boje da ni ne pokušavaju ući u jednu. To ustvari govori kako ta velika većina ljudi ne vidi vrijednosti koje one nude ili su i pokušali ali im se to nije svidjelo. Zašto?!

Nažalost, često su treneri oni zbog kojih se teretane prazne.

Grešku koju oni iznova ponavljaju je neznanje rada s početnicima. Toliko su dugo i duboko u fitnesu da su zaboravili kako je to biti početnik. Iako većina ljudi smatra kako je upala mišića odličan pokazatelj dobro odrađenog treninga, to naime nije tako. Upalno stanje je bolesno stanje, a posljedica je lošeg doziranja volumena opterećenja, odnosno prevelikog intenziteta rada. Treneri ne mogu očekivati da će se nakon nekoliko prvih dolazaka ostavivši početnike umorne i ponižene oni ponovno vratiti s osmjehom na licu i željom za još. Očekuju da će ih razgovor o prehrani koji im zvuči kao crna magija ili voodoo motivirati da jedu zdravije, misle da će ih prerano svrstavanje u grupu koja je daleko ispred njihovih mogućnosti motivirati da treniraju jače, te vjeruju kako će ih postavljeni ciljevi, koje jedva dvadesetpetogodišnji trener može ostvariti, vratiti natrag u teretanu.

Dragi treneri, pokušajte shvatiti da vi, koji možda nikada niste bili van forme, ipak i niste najbolji uzor jednome početniku. Mladi, savršeno građenih tijela u sportskoj opremi i uskim majicama nisu uzori početnicima, već predstavljaju ono što novi potencijalni klijenti najviše mrze. Vide osobe bez istinske empatije koje nikada nisu bile van forme, osobe bez poimanja problema onih koji se bore s prekomjernom težinom i lošim tjelesnim stanjem. Nažalost, početnici često fitnes industriju vide kao tvornicu egoista punu narcisoidnih „okidača selfija“ koji vole radije razgovarati o sebi nego pomagati nekome tko je u fitnesu nov… i često su u pravu.

A možda najvažniji razlog zašto početnici ne vole trenere je što treneri misle da su oni debeli jer su lijeni. Neki i jesu, ali velika većina početnika samo treba pravilno vodstvo, pojašnjenje kako do osiguranog uspjeha i razumijevanje onoga što ustvari fitnes jest. Toliko početnika treba pomoć dok treneri krive njihovu neaktivnost umjesto da uzmu u obzir to da možda, samo možda, jednostavno trebaju plan i malo podrške.

Fitnes industrija neće rasti sve dok treneri ne odrastu. Fitnes se neće razvijati dok se ne shvati da teretane uslužuju one koji je trebaju najviše, ali koji se ne uklapaju u model koji se trenutno nudi.

Treneri, ako želite uspješniju teretanu ili posao, počnite s idejom da su možda najbolje stvari koje mislite o sebi upravo ono što drži svijet daleko od vašeg uspjeha i uspjeha vaše teretane.

Zato razmislite i ostanite zdravi i lijepi!

Za više informacija kontaktirajte udrugu Beauty fit na facebook stranici @beautyfitdsr

petak, 13. siječnja 2017.

Dolaze li svjetliji dani zagrebačkog boćanja?

Novi Zagreb - U utorak smo bodrili utakmice četiriju ekipa, Boćarskog Kluba Trnsko u srazu sa Boćarskim klubom Borac Boćarskog kluba, te Boćarski Klub Hrvatski Dragovoljac u srazu sa Boćarskim Klubom Šibice koji su se natjecali u Zimskoj Ligi Zagrebačke udruge boćara , koje su se održale u Boćarskom domu na Prisavlju. 

Divno je bilo gledati nadmetanje i uživati u ljepoti ovoga sporta koji 2024. godine postaje punopravni član u obitelji Olimpijskih sportova. 

Na žalost, naš grad koji je nekada bio po brojnosti, kako klubova ali isto tako i igrača perjanica ovog sporta u cijeloj domovini, polako već duži niz godina zapada u krizu, što zbog nedovoljnih sredstava, ali još više zbog izuzetno loše organizacije Zagrebačkog boćarskog saveza. 

Naime, kako smo svjedočili, ovom sportu akutno nedostaje mladih snaga, na što su nam pozornost skrenuli mnogi sudionici ovog sportskog susreta. I dok npr. grad Rijeka mudrom organizacijom i ulaganjem broji sve veći broj klubova (trenutno ih je nešto više od stotinjak !?) dotle se u našem gradu, tako broj svakim danom znatno smanjuje, te je trenutno aktivno tek nešto više od dvadesetak boćarskih klubova. 

Moramo istaknuti, kako su zaljubljenici ovog sporta izuzetno razočarani i nezadovoljni ovom višegodišnjom situacijom kojoj se na nazire kraj, te je veći dio klubova (radi se o nešto više od polovice klubova, koji su se sportski natjecali pod okriljem Zagrebačkog boćarskog saveza!) istupio iz te organizacije i organizirao Udrugu, želeći unaprijediti ovaj sport i vratiti mu stari sjaj po kojem je naš Grada Zagreb bio poznat i izvan granica Lijepe naše. Po informacijama koje smo uspjeli dobiti, na sreću za takvo što postoje realne mogućnosti, naime još uvijek postoji, prije svega velika volja i ogroman entuzijazam, stručni kadar, kako trenerski, sudački, ali i igrački, ali i infrastruktura, te sve veći interes mladih prema ovom sportu.

Upravo se sa velikim nestrpljenjem očekuje odluka Hrvatskog boćarskog saveza, u što se ne dvoji, kako bi i ova Udruga postala član ove prestižne organizacije, koja je uvijek vodila kvalitetnu, raznoliku i dugoročnu politiku razvoja boćanja u nas, što svakako dokazuju kako europska, ali isto tako svjetska odličja na grudima naših boćara.



Marko Mrkonjić,  predsjednik
BK Hrvatski dragovoljac i dopredsjednik
Zagrebačke udruge boćara
- Jedan sam od onih koji je uvidio kako se naše sadašnje stanje sa boćarskim sportom kreće u krivom smjeru, te sam sa ostalima spreman uraditi nešto novo. Smatram tri stvari iznimno važne. Naime, prvo je krenuti u rad sa mladima, poboljšati sustav natjecanja i vratiti popularnost tom sportu.

Upravo stoga smo prije nepunih pet mjeseci istupili iz Zagrebačkog boćarskog saveza i osnovali  Ligu - Zagrebačke udruge boćara sa sedam klubova, no kako trenutno stoje stvari, liga će se ubrzo - do proljeća proširiti na desetak klubova.

Gotovo smo sigurni, kako će nas na naš zahtjev u svoju organizaciju prihvatiti i Hrvatski boćarski savez, nakon travnja ove godine. U koliko se to ne dogodi, nekim čudnim slučajem, mi ćemo i dalje nastaviti našim planom i programom okupljanja mladih članova u klubove, te sve većom popularizacijom ovog sporta u svim dijelovima Grada Zagreba. Kako i sami imate priliku vidjeti, mnoga uređena boćališta, no -  zbog dosadašnje loše vođene strategije razvoja ovog sporta u glavnom gradu, ta ista igrališta, u koja je uloženo podosta sredstava, na žalost zjape prazna. Dok nam se mladi na žalost okupljaju po parkovima, kafićima stvarajući totalno krive navike i vrijednosti u svom životu.

- Što nam možete reći o Zimskoj ligi, Zagrebačke udruge boćara?

-  Dosadašnje naše iskustvo je uvelike pokazalo i dokazalo, kako je upravo to natjecanje najzanimljivije svim boćarima u Gradu Zagrebu, van profesionalnih klubova. Razlog toga je, što ipak u našem gradu u vrijeme zimskih mjeseci nama baš mnogo lokacija gdje bi se mogla održavati ovakva natjecanja (osim u Dubravi i ovdje u Boćarskom domu). Upravo stoga smo odlučili okupiti klubove, na ovom novom  programu, koji pruža mnoge mogućnosti razvoja klubskog boćanja  u nas. Moram priznati kako je odaziv odličan, sve više klubova prepoznaje novu strategiju i razvojne planove, te nam se pridružuje.

- I za kraj, možete li nam reći kako je Boćarski Klub Hrvatski dragovoljac prošao na današnjoj utakmici?

- Uh, uh ... Danas je Boćarski klub Hrvatski Dragovoljac dosta loše prošao. No, na sreću mi smo se već kvalificirali za završnicu, te ovaj sraz nije bitno utijecao na naš plasman u završnicu Zimske Lige Zagrebačke udruge boćara. Moram priznati kako smo se danas pokazali znatno ispod naše kvalitete igre, te smo mi veliko iznenađenje kola, što je mnoge iznenadilo ali  i potaknulo da više treniraju te da nam se što kvalitetnije postave u slijedećem nastavku natjecanja. 



 Branko Boban,  predsjednik
Zbora sudaca Zagrebačkog boćarskog savaza,
predsjednik Boćarskog Kluba Voltino
- Možete li nam g. Boban reći svoj doživljaj Zimske Lige Zagrebačke udruge boćara?

- Zimska liga se sa velikim interesom i odličnom organizacijom igra u Zagrebu, kako bi se popunio zimsko razdoblje, kada nema službenih natjecanja. Težili smo da sudjeluje što više klubova, sa obzirom kako smo se (ZUB - Zagrebačka udruga boćara) izdvojili iz Zagrebačkog boćarskog saveza, zbog višegodišnjih anomalija u radu te organizacije.

Nama je preokupacija, kako bi animirali i privukli što više mladih (upravo provodimo akciju animiranja mladih po osnovnim i srednjim školama!). Godinama se ništa nije radilo po tom pitanju ovdje u Zagrebu, što je i nažalost urodilo zaista lošom situacijom za ovaj sport.

Danas sam ovdje bio u ulozi sudca. Naime, kako je ovdje suditi sve ove utakmice, jer igrači znaju kako se treba fer ponašati. Nema tu velikih sudačkih intervencija, naime kao što ste imali priliku vidjeti i sami, svega u nekih par detalja je trebao odlučilo, a tu je onda sudac.

- Za kraj bi vas htjeli upitati , s obzirom kako iza vas stoje mnoge godine sudjelovanja u boćanju. kakva je kvaliteta igre u samom gradu sa obzirom na stagnaciju ovog sporta?

- U gradu Zagrebu, boćanje stagnira već godinama! Na žalost to moram konstatirati iz razloga što matični savez uvelike utječe na takvo loše stanje. Mi smo takvog mišljenja iako se možda neki i neće složiti, no većinu boćara ako upitate.... oni će se sa nama složiti. Ne radi se ništa. Upravo taj rad sa mladima bi poboljšao sve.... Na žalost, nas su pretekli svi ostali ... O Istri i Rijeci ne treba ni govoriti, no tu je i Dalmacija, pa čak i Slavonija...

- Dakle treba novih ljudi , novih ideja ?

- Svakako, ideja ima, ima novih ljudi, no za sada im se ne daje prilika. Mišljenja sam kako kao gotovo milijunski grad imamo strašne potencijale, naime to pokazuje i naša prošlost kada smo bili osvajači najrazličitijih kako klupskih ali i pojedinačnih odličja.



 Mirko Kelić, predsjednik
Boćarskog kluba Šibice
-  Naš klub djeluje aktivno već nešto više od dvadeset godina imamo veliku fluktuacija članstva, negdje oko stotinjak članova - trenutno brojimo trideset članova. Natječemo se u Drugoj Ligi, pod okriljem Boćarskog saveza Zagreb.

- Danas smo svjedočili Zimskoj ligi Zagrebačke udruge boćara....

- To je fantastična stvar, jer uglavnom tereni u Gradu Zagrebu ali i u okolici, kao što smo mi Zaprešić, nisu natkriveni i ugrijani, tako da je zima duga sezona u kojoj nemate baš mnogo izbora. Upravo zato je ovo fantastičan iskorak, da se ovakva dvorana (Boćarskog doma) koristiti i u vrijeme zime. Ja osobno, zajedno sa članovima moje ekipe B. Kluba Šibice uživamo u ovom načinu boćanja zimi.

Također bih istaknuo, kao prvo, ovdje se susreću odlične ekipe, a kao drugo - odlični uvjeti! Dakle, svaki onaj koji voli boćanje, može samo doći ovdje i poželjeti igrati.

- Znači, organizacija je odlična ?

- Apsolutno! Organizaciju mogu samo pohvaliti. Naime, i sam sam dosta prošao u boćanju, ali organizatori ovo organiziraju zaista na velikom nivou. Zaista nemam što reći, nego da im poželim mnogo sreće u daljnjem radu! Neka tako nastave, nastojati ćemo im pomoći, svakako kako možemo.

- I za kraj, možete li nam reći kako je vaša ekipa prošla u današnjem s susretu?

- Danas smo igrali protiv ekipe B. K. Hrvatskog Dragovoljca i odnijeli smo pobjedu od 5:3. No, istaknuo bih kako je ovdje manje važan rezultat, bitmo je da se dobro odigra, pa je sasvim svejedno tko je pobijedio, neka uvijek pobjedi boćanje. Ovdje su uglavnom ravnopravne ekipe, tako da zbilja rezultat nije presudan.

- Kako vidimo, nakon utakmica, organizirana je mala "fešta"....

- Inače vam je to u boćanju pravilo. To je tkz.  treće poluvrijeme.  Mi kada se igramo utakmice, uvijek se po završetku bez obzira na rezultat, pripremi roštilj, kuhane kobasice ili sl... Tako da boćanje nije samo strogo sport, već i ugodno druženje.

Možda malo nije vezano uz našu temu, ali evo spomenuo bih za kraj - kako nas je ovih dana posjetila Sportska inspekcija. Sve su nas tražili, nakon dvadeset i dvije godine. Sve smo im dali. Inspekcija je odlično prošla, ali kad vam dođe inspekcija, nije ugodno. Bez obzira, što smo mi Udruga, koja djeluje na dragovoljnoj bazi...no sve to nije ugodno kada ti dođu...Ali, dobro.



Lazo Svilanović, predsjednik
Boćarskog Kluba Borac
(najstariji klub u Zagrebu

- Tradicija našeg kluba traje 64. godine. No, već 14. godina organiziramo međunarodni turnir u boćanju gdje nam dolaze šesnaest ekipa iz : Slovenije,  Crne Gore, Bosne i Hercegovine i iz Rume (Srbija, tamo ima dosta naših ljudi).

Klub kao klub je na zalasku jer ja imam tajnika koji je 1942. godište, a ja sam 1940. godište, a mi smo pionirska ekipa. Preuzeo sam klub od predsjednika koji je 1920. godište, tada vam je na žalost sve jasno.

No, neki se pomaci naziru. Naime, ova Zimska Liga Zagrebačke udruge boćara, mora ići dalje. Naime mi još uvijek nismo priznati od  Hrvatskog boćarskog saveza. Mi to sa pravom očekujemo. 

Naime entuzijazam uz druženje tjera sport naprijed. Naime sport je nekada bio bez para. Razumijete ?!

- Na večerašnjoj utakmici ste bili u srazu sa ekipom Trnsko, kakvi su vaši dojmovi ?

-  Pobijedili smo sa 6:2.

- Dakle večeras vi slavite ?

- Da, i ja vjerujem kako ćemo se uspješno plasirati u društvo najboljih u četvrtfinale. No, bitno je da se družimo.Također bi zahvalio organizatorima na odličnoj organizaciji iako i sam spadam među njih, jer prijateljstvo, drugarstvo, druženje uvijek ide naprijed i pobjeđuje. Ako ne danas, hoće sutra....



Josip Malunec, voditelj
Boćarskog Kluba Trnsko
- Što bi nam rekli za kraj današnjeg druženja na susretu Zimske lige Zagrebačke udruge boćara...

- Meni je prekrasno, u ostalom kako i svim članovima našeg kluba, kao i svim prisurnim klubovima da se možemo susresti ovdje u ugodnom prostoru, kako bi igrali ovo prvenstvo, ali se i družili, te međusobno i upoznati ... 

Iako baš nismo zadovoljni našim rezultatom  ipak smo se uključili u feštu koju smo organizirali svi skupa nakon odigranih utakmica. Nije bitan rezultat, bitno je druženje, veselje ...

- Vi ste najmlađi klub u koji sudjeluje u Zimskoj Ligi Zagrebačke udruge boćara?

- Mi smo se organizirali od prije otprilike godinu dana .

- Kako se nosite sa ovim "starijima" iskusnijima?

-  Trudimo se, svi ma govore kako smo perspektivni, kako imamo potencijal, koji će zasigurno biti nagrađen kroz  vrijeme koje dolazi.